Vijenac 363

Kolumne, Kritika

PRIJEVOJI PJESNIŠTVA - Zvonimir Mrkonjić

DVIJE VERZIJE SNA

Mladen Labus, Parmenidov san, Jutro poezije, Zagreb, 2007. Danijel Župančić, Haljiljana, Jutro poezije, Zagreb, 2007.

PRIJEVOJI PJESNIŠTVA - Zvonimir Mrkonjić

DVIJE VERZIJE SNA


slika


Mladen Labus, Parmenidov san, Jutro poezije, Zagreb, 2007.


slika


Danijel Župančić, Haljiljana, Jutro poezije, Zagreb, 2007.


Prije nego što bilo što kažemo o zbirci Mladena Labusa (1950) Parmenidov san, podsjetimo da je starogrčki filozof Parmenid stari znanac novije hrvatske poezije. Njegova zamisao bitka kao nepokretne sfere bilo je polazište Danijelu Dragojeviću u pisanju poeme Kornjača (1961) i cijele po njoj nazvane zbirke gdje se – spomenimo samo sliku središnje vode – razrađuje ideja (Šop bi rekao) kuglosti bitka i prividnosti kretanja. Kao što se Dragojevićeva kornjača bori s gravitacijom kugle, tako i Labus doživljava svijet unutar i onkraj Parmenidova sna o njemu: »nepodnosive / ushićene / ispunjenosti / gustoće / sveprisutnosti«. Labusov je junak lastavica koja bježeći u ekstazi radosti.izvan spona gravitacije nastavlja let ševe trubadura Ventadorna:


izbezumljena od radosti

predana

kao crnomodra munja

oslikavaš

nepojamnu dubinu azur

njegov prozračni bol

beskrajnu čežnju

iz naših očiju


Spajajući ljubav prema filozofiji s ljubavi prema pjesništvu kao neproturječne, Labus se pita »Pjesniče, koji je tvoj glas« i nedotaknut dvojbama (post)moderne

odgovara: »Odbaci i najznatnijeg vrsnika / navodnog znaoca... ti trebaš biti navjestitelj / krepke vedrine / preobraženja / kristalnog glasa / istine / u njenoj /zvonkoj blizini«. Odan sredozemnoj meditaciji Labus pokazuje kako su nešto i ništa jedno nadomak drugomu, sunce stvara svijet iz svoje prašine da bi ga uskoro pustio da se u nju raspadne: »sunce / univerzalna gramatika / slikâ / zgusnutih u prašinu / sipki bič / čegrtuša / nježna apstrakcija / primila me u svoju / tjelesnost / i vitla me / prema suncu«. Labus je maštalac bitnog i pjesnik graničnog, čak i kad mu se dogodi da se tkanje (st)varnog raspadne kao hrpa riječi bez snažnoga poveznog sredstva, pa i tada on je uvijek iznova na početku.

Sanjarenje Danijela Župančića (1978) dnevno je, budno, ali i ako se zbiva pri otvorenim očima, nije manje ekstatično. Bolje reći, tolika je u njega zvučna imaginacija da daleko prevladava sugestije drugih osjetila. Osim toga, Severova lekcija u mlada je pjesnika toliko jaka, prihvaćena iznad svih kritičkih ograda, do te mjere da se može učiniti kako je parodira. Tražimo li. Župančićevoj poeziji jednostavno ishodište, onda bi to bilo erotska sugestija ženskog imena koja se glasa već iz naslova: Haljiljana. Jer, što je žena za Župančića nego ime koje se otjelovljuje jekom suglasnika i samoglasnika kad zaigrani imenom kušaju nove kombinacije zvuka i smisla u njemu. Njegova je poezija mimohod ljepotica dana koje prohode svaka u svom zvučnom oblaku. Ali koliko je ta niska krasoticâ daleko od suvremene prodaje ženske ljepote u komercijalno roblje! Za Župančića je žena nešto sasvim drugo: ona je božica koja bogomdanu nazočnost velikodušno dijeli svima. Što je uloga te ljuvene glosolalije nego anticipacija užitka, uvježbavanje dodira i poljupca! Sve je podređeno apsolutnosti ljubavnog osjećaja, čak i kada pjesnik na njega svaki put drukčije verbalno reagira. Da međutim ta praksa nije smjesta dana, nego naprotiv da joj je ishodište gubitak, Župančić jasno kaže:


U mojoj poeziji,

u toj Božjoj amneziji

(u kojoj On kao

da je zaboravio na Dobrotu),

ništa nije olako oplakano.


U hrvaštini toliko spremnoj na okrutnost i porugu, odavno nije zazvučalo toliko nježnosti i ljuvene zaigranosti. U Župančića sve je kakvoća i onda kad je kolikoća, sve su malarmeovski mamurluci, riječi se nemilice miluju, one se protejski protežu i rađaju jedna iz druge. Bedem je nužno »bademastih očiju, toranj ranjivih usana«. Sebe će točno situirati: »Kao staromodni romantičar / koketiram sa postmodernizmom / prezirući paljivonetrpeljive / stagnacionaliste« (Moja je domovina tako lijepa). Nakon Bore Pavlovića, Ivana Slamniga i Krune Quiena, Josipa Severa, Arsena Dedića i Luka Paljetka – Danijel Župančić posljednji je preživjeli igrač riječima u našem suvremenom pjesništvu koji se ne predaje ni pred elitnim cinizmom, ni pred prostaštvom općeg nam, sve sablasnijeg žutila.

Vijenac 363

363 - 31. siječnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak