AKTUALNI SOS I ZA NAŠ PROSTOR

AKTUALNI SOS I ZA NAŠ PROSTOR

Reinhard Seiss, Tko gradi Beč?, Pustet Verlag, Salzburg, München, 2007.

Izgradnja, uređenje i opremanje gradova oduvijek izazivaju pozornost. Ne samo arhitekata, nego i cjelokupne javnosti. Garaža u vrtu Arheološkog muzeja, uglovnica Cesarčeve i Kurelčeve, blok između Cvjetnog trga i Gundulićeve, neboder T-Mobilea u Savskoj ili stambena gradnja na svinjogojskoj farmi u Sesvetama neke su od aktualnih zagrebačkih tema. Ljuti nas zakulisna dodjela poslova, nejasni i nedorečeni kriteriji, nejasnoća odlučivanja, curenje novca. No, da i u zemljama razvijene i stabilne demokracije poput Austrije stvari i događaji ne odgovaraju uvijek proklamiranim idealima, pokazuje odlična knjiga Tko gradi Beč? Reinharda Seissa. Urbanist, profesor na Sveučilištu u Linzu, član je Njemačke akademije za urbanizam i planiranje, a aktivan je i na publicističkom planu. Piše za ugledne arhitektonske časopise, ali i za »Frankfurter Allgemeine Zeitung«, »Die Presse«, »Neue Zuericher Zeitung«, suradnik je na radiju i snima dokumentarne filmove s urbanističkom tematikom. U knjizi obrađuje arhitektonsko-urbanistička događanja u Beču od urušavanja komunističkog sustava 1989. i pada željezne zavjese pa sve do najnovijeg doba. Ulazak Austrije u EU 1995. i sveopća globalizacija donijeli su procese koji teško premošćuju pukotine između planiranih vizija i arhitektonsko-građevne zbilje.

Seiss knjigu dijeli u osamnaest poglavlja, analizirajući političke i gospodarske razloge i povode što pojedinim sudionicima u prostoru ostavljaju sasvim slobodne ruke. Secira konkretna mjesta kao prepoznatljive gradske točke ili potencijalima i opremom to tek trebaju postati. Bečki povjesničar arhitekture Friedrich Achleitner u predgovoru knjige izražava nezadovoljstvo kulturom dijaloga između zainteresiranih strana i žali što se cijeli proces planiranja usmjerava na osobne veze i poznanstva, pri čemu nije presudno hoće li netko nešto promijeniti odnosno poboljšati, nego je važnije tko to radi ili protiv koga je to usmjereno. Ekspanziju spekulativne gradnje uredskih tornjeva Seiss uspoređuje sa starim tvorničkim dimnjacima. Nekada se u njima dim održavao često visokim subvencijama i na račun zaštite okoliša. Današnja množina staklenih uredskih nebodera temelji se na brzopletosti gradske uprave kada olako daje zelene površine za njihovu gradnju, ili ih locira na neprikladna mjesta, što uzrokuje povećani automobilski promet. Prostorna analiza iz 2001. otkriva da se 42 posto uredskih prostora nalazi izvan područja namjene prema urbanističkome planu iz 1994, a gotovo trećina njih nastala je izvan dosega javnoga gradskog prijevoza. I premda postoje prikladnija mjesta unutar gradskoga tkiva kao što su napuštena željeznička postrojenja ili prostori nekadašnjih tvornica, investitori se odlučuju za zelene tratine na rubu grada jer su one jednostavno jeftinije, a gradska im prostorna politika ide ususret. Nevolje nastaju kada te udaljene lokacije treba priključiti na javni gradski promet, što plaćaju porezni obveznici, a ne privatni graditelji nebodera. Tako je za Florido Tower u 21. bečkom okrugu u vlasništvu koncerna Porr napravljeno privatno semaforizirano križanje na teret poreznih obveznika.

Premda je više od 20 posto uredskih površina prazno, grad i dalje odobrava gradnju novih, pa su cijene uredskih prostora u Beču niže nego u Pragu, Budimpešti ili Varšavi. Jedan od razloga takva ponašanja nalazi se u činjenici da je u nesigurnim vremenima poput današnjih sigurnije ulaganje u trgovačke centre i uredske prostore nego primjerice u rizične dionice. Osim toga, komercijalizacija prisiljava i mirovinske fondove da višak novca ulažu u nekretnine. Analizirajući povijest nastanka Millenium Towera, najviše bečke zgrade, koja se istodobno ubraja i u deset najviših nebodera Europe, Seiss otkriva labirint zakulisanih odluka. Jedva da postoji zgrada u Beču koja toliko proturječi postojećim regulama. Područje u kojem se neboder nalazi trebalo je prema urbanističkom planu iz 1992. imati kuće maksimalne visine od 26 m i jedan neboder od 108 m. Bečki građevni poduzetnik Georg Stumpf četiri godine poslije traži dozvolu za zgradu od 140 m. Tijekom izvedbe neboder će narasti na 171 m, a s antenskim stupom na ukupno 202 m. Zgrada je tada dobila novu građevnu dozvolu s legaliziranim nadograđenim etažama, jer članak 69. bečkoga građevnog reda dopušta mala (sic!) odstupanja od odobrene dozvole.

Prema stambenom analitičaru Hansu Joergu Hanselyju stan je danas postao teško dostupan, pogotovo za obitelj. Ta uvodna teza članka o socijalnom stanovanju ilustrirana je podatkom da su najamnine u poticanoj stanogradnji krojene prema bečkome srednjem sloju, dok se ljudi s niskim primanjima i oni bez austrijskoga državljanstva moraju zadovoljiti substandardnim stanovima u kućama s konca 19. stoljeća, pa se na području stanogradnje danas više ne govori o socijalnom stanovanju, nego o stanovima koje si mogu priuštiti ljudi s prosječnim plaćama. Kritizirana gustoća najamnih kuća s konca 19. i početka 20. stoljeća danas se opet ponavlja. Čak neka nova stambena naselja na periferiji Beča imaju gustoću gradskoga središta, dok neboderska četvrt u naselju Alte Donau ili Wienerberg City premašuje gustoću prvoga bečkog okruga, strukturiranu još u srednjem vijeku. Za četiri divovska plinska spremnika s kraja 19. stoljeća, zaštićena kao spomenici inženjerske arhitekture, prostorni je plan prenamjene nakon što su sredinom 80-ih godina 20. stoljeća stavljeni izvan funkcije, predviđao ili da budu izložbeni prostori Tehničkoga muzeja ili mjesto za kulturne i zabavne priredbe. Beč kao vlasnik spremnika odlučuje ih bolje unovčiti prenamijenivši ih u zonu za stanovanje, urede i trgovačke centre. Grad je čak, da uštedi novac, odustao od javnog arhitektonskog natječaja pa je posao izravnom narudžbom povjerio pariškom arhitektu Jeanu Nouvelu. Zvučno ime francuske arhitektonske megazvijezde trebalo je pridonijeti boljoj marketinškoj promidžbi cijele zamisli. Međutim, da spremnici više ne budu pod strogom konzervatorskom zaštitom i da postanu financijski isplativi, pobrinuo se vodeći bečki konzervator i profesor Manfred Wehdorn, čija je studija omogućila i drukčiji pristup projektu. Izgradnja Wienerberg Cityja, područja jugoistočnoga ulaza u Beč, dobra je ilustracija privatizacije urbanističkog planiranja. Prema dokumentu iz 1994. južno je predgrađe grada trebalo biti oblikovano kao uredsko-obrtnička zona. Wienerberger AG, privatni investitor i najveći proizvođač cigle na svijetu, traži 1995. – u godini donošenja novog urbanističkog plana – prenamjenu izgradnje cijeloga područja. Radi povećane potražnje stanova investitor vidi priliku za osiguranje goleme dobiti ako se zemljište pretvori u stambenu zonu s gusto posloženim građevinama. Tadašnji član ocjenjivačkog suda, pročelnik bečkog ureda za planiranje Hannes Swoboda, pobrinuo se već u prvom krugu glasovanja da izbaci jedino urbanističko rješenje koje je predviđalo nisku i rahlu stambenu gradnju. Prvu je nagradu dobio rimski arhitekt Massimiliano Fuksas, čiji projekt nudi posve zgusnutu strukturu. Nakon toga kao znak zahvalnosti Fuksas izravnom narudžbom dobiva projektiranje još dva uredska nebodera Vienna Twin Towers. Najveći nedostatak njegova urbanističkog projekta potpuni je izostanak zadovoljavajućih zelenih površina. Izgrađeni stambeni neboder od sto metara u istome području arhitekata Romana Delugana i Elke Meissl visinski je zoniran prema financijskoj snazi stanara. U donjih se osam katova s nikakvim vidicima, odnosno pogledom na kuće s druge strane ulice, nalaze najamni stanovi poticane gradnje, iznad njih nalazi se sljedećih osam katova s nešto boljim vidikom u kojima su također sufinancirani stanovi, ali u privatnome vlasništvu. Šest najviših etaža, koje više nisu u sjeni susjednih kuća i imaju prekrasan pogled sve do Alpa, zauzimaju stanovi opremljeni prema tržišnim uvjetima. Odnos politike prema gospodarstvu i prostornome planiranju otkriva spektar nevidljivih niti između političara, financijaša, gospodarstvenika i arhitekata. Kako je socijaldemokratska stranka na vlasti u Beču neprekidno od 1919, s iznimkom razdoblja od 1934. do 1945, teško je razlikovati interese stranke od interesa grada. U razdoblju od gotovo osamdeset godina vladavine socijaldemokrati su razvili razgranatu višeslojnu mrežu odnosa među zainteresiranim čimbenicima koja teško da osigurava demokratsku kontrolu pri političkom odlučivanju što zahvaća financijske i prostornoplanske aspekte gradnje. Tako pojedine tvrtke pokrivene mrežom socijaldemokratske stranke u poslu s nekretninama zarađuju veliki novac. Često je riječ o personalnoj uniji kontrolora i kontroliranoga. Događa se da jedna osoba u dva formalno različita pravna subjekta sklapa poslove sa sobom samom.

Članica bečkog poglavarstva Sabine Gretner kaže kako je u Beču prije vrijedilo pravilo da, ako investitor nešto želi napraviti, grad to prvo odobrava, a danas investitor prvo nešto izgradi pa zatim traži dozvolu jer svi žele sve odmah. Prema njoj danas projekti nastaju tamo gdje postoji mogućnost brze i najbolje oplodnje kapitala, a ne tamo gdje su predviđeni urbanističkim planovima.

Toni Bešlić