Vrline i mane

Vrline i mane

Storija o zločinu i kazni, gubitku i iskupljenju, neuništivoj ljubavi i suočenju s grijesima otaca ubrzo se ne odveć skladno premeće u dinamičan triler u koji autor nezgrapno umeće i angažirane društveno-kritičke žalce

Slično njegovu pokojnom kolegi Mickeyju Spillaneu, piscu trivijalnih, nasiljem, seksizmom i hipertrofiranim mačizmom pretrpanih tvrdokuhanih krimića za najšire čitateljske krugove, i cijenjeni Harlan Coben, prvi američki autor kriminalističkih romana ovjenčan Edgarom, Shamusom i Anthonyjem, trima čuvenim žanrovskim nagradama, djela započinje kratkim, jezgrovitim i žestokim rečenicama koje čitatelja brzo, nepogrešivo i vrlo učinkovito uvlače u svijet spisateljeve imaginacije. No za razliku od Spillaneova dijelom noarovskog svijeta robusnih detektiva, kobnih ljepotica, golemih pištolja i sočnih krvavih odrezaka, u kojem rečenice poput »Njegovo se lice pretvorilo u bezobličnu kašu« čitatelje efektno i ekonomično uvode u literarni pakleni šund koji slijedi, Harlan Coben škrtim rečenicama kakve su »Nisi ga imao namjeru ubiti« u romanu Nevini ili »Nešto me je trebalo upozoriti. Zloslutan šapat nošen vjetrom. Ili možda trnci duboko u kostima« u naslovu Nikom ni riječi, recipijente svojih djela sugestivno uvlači u emotivnu i tjeskobnu intimu njihovih protagonista. Cobenovi su krimići tematski dostatno intrigantna i prilično atmosferična ostvarenja u kojima autor inicijalne osobne i obiteljske drame svojih (anti)junaka, najčešće hičkokovski običnih ljudi uvučenih u koloplet neobičnih zbivanja, vješto nadograđuje njihovim složenim odnosima sa slikovitim sporednim likovima, obiljem akcije i velikim brojem preokreta, pritom nimalo ne zapostavljajući logiku i uvjerljivost zbivanja, zbog čega se njegovi romani čine vrlo podatnima za celuloidne adaptacije.

Triler-drama Očeva tajna razmjerno mlada francuskog glumca (Žal, Vidocq) i povremenoga redatelja Guillaumea Caneta, koja u hrvatska kina stiže s više od godine zakašnjenja, slobodna je i uglavnom uspjela ekranizacija upravo romana Nikom ni riječi, za kojim je u Hollywoodu prije nekoliko godina postojalo prilično zanimanje, te je za redatelja već bio odabran Michael Apted. Nakon što su se Holivuđani ohladili od Cobena i okrenuli neusporedivo popularnijim romanima njegova nekadašnjeg fakultetskog kolege Dana Browna, za Harlanovom je prozom posegnuo kontroverzni Luc Besson, koji je režiju svoga producentskog čeda odlučio povjeriti Canetu.

Dok se u vrline djela mogu ubrojiti učinkovito kreirano tjeskobno i paranoidno ozračje, minimalistički, no prilično slojevito profilirani središnji karakteri, sugestivne glumačke interpretacije i nenametljiva režija s dosta stila, najveći nedostaci Canetova filma leže u neujednačenosti dramske napetosti, mjestimičnoj pretencioznosti, ne posve uravnoteženom križanju žanrova, povremenom gubljenju ritma, zapostavljanju nekih za rasplet bitnih sporednih likova (poput onog junakove prijateljice koju od zaborava spašava siguran nastup Kristin Scott Thomas) i pomalo ishitrenoj, neelaboriranoj i patetičnoj završnici. Zaplet Cobenova romana iz New Yorka prebacivši u Pariz, redatelj i suscenarist Canet priču o pedijatru Alexu Becku (izvrsni François Cluzet), emotivnom čovjeku koji osam godina nakon nasilne smrti supruge Margot primi e-mail sa samo njima dvoma poznatim riječima, otvara poput šabrolovske psihološke krimi-drame, da bi se storija o zločinu i kazni, gubitku i iskupljenju, neuništivoj ljubavi i suočenju s grijesima otaca ubrzo ne odveć skladno prometnula u dinamičan triler u koji autor, prizorima rasnom netrpeljivošću motiviranih sukoba u pariškim predgrađima, umeće i angažirane društveno-kritičke žalce. Uz nezgrapna žanrovska laviranja upravo taj neartikulirani angažman cjelini daje prizvuk razmjerne pretencioznosti, koju možda valja pripisati Canetovu neiskustvu. Unatoč spomenutim prigovorima, njegov ne osobito zasluženo s četiri nagrade César ovjenčan film ipak je vrijedan pozornosti.

Josip Grozdanić