Umanjivanje štete prešućivanjem činjenica

Umanjivanje štete prešućivanjem činjenica

Tri su afere potresle Hrvatsku potkraj prošle i početkom nove godine. Međusobno nisu povezane, ali imaju nešto zajedničko: sve tri izazvale su veliku pozornost javnosti i medija, a glavni akteri posljedice su pokušali opravdati medijskim praćenjem. Riječju, počinjena šteta pokušala se umanjiti tako da se okrivi novinare i službe odnosa s javnosti

Prvi slučaj izazvao je višestruke, još nesagledive posljedice. Jasno, to je afera vepar, koja je uzdrmala Hrvatsku. Broj žrtava svakim se danom širi, pa osim veprova, koji su nevini stradali, ceh su platili i general Markač, koji se čini se prošetao po svim lovovima prošlih godina, i ministar unutrašnjih poslova Kirin, koji su sve samo ne nevini i čije su bahatost i politička prepotencija prešle sve granice. No, njima se priključio i virovitički glasnogovornik Anđelko Ribić, koji se posuo pepelom i preuzeo svu krivicu za objavljivanje već legendarnih fotografija iz lova na sebe. Očito, referent za odnose s javnošću radio je ono što su mu rekli, ali koji put za svoj posao dobije pohvalu, a koji put otkaz, kako to već odluči njegov gazda.

Drugi slučaj naoko je benigniji, ali će također imati dalekosežne posljedice. Riječ je o božićnoj propovijedi kardinala Bozanića, koji je, prema medijskim izvještajima, ateizam proglasio najvećim grijehom. Na to je reagirao akademik Slobodan Novak, pa je time pokrenuo važnu polemiku o ulozi crkve.

Treći slučaj djeluje lokalno u odnosu na prva dva, a riječ je o svečanom uručenju ključeva socijalnih stanova. Zaista, bio bi to najljepši novogodišnji dar za socijalno ugrožene sugrađane i svi bi čestitali gradonačelniku Bandiću, da se nije dogodio gaf: desetak stanova nije imalo ni zahoda ni kupaonice, pa su ključevi bili beskorisni, jer su stanovi neuporabljivi.

Afere ko’ afere, već smo navikli. No, zajedničko im je da su izazvale veliku pozornost javnosti, koja je bila zgrožena porukama koje naši vodeći politički, društveni i vjerski uglednici šalju svojim djelima i govorom. Sva tri događaja popraćena su u medijima kao udarne vijesti, izazvale su veliku pozornost i još veći odjek javnosti.

Čim su skandali počeli potresati javnost, pojavila se druga, također tipična pojava: umanjivanje štete. Dobri poznavatelji domaćih skandala znatiželjno su očekivali tko će biti dežurni Pedro. I, jasno, mediji i odnosi s javnosti još su jednom dobro poslužili.

U medijskoj kakofoniji koja je nastala odstrelom veprova najvećom žrtvom pokazao se glasnogovornik, koji je marljivo slikao veliki događaj i još marljivije razaslao fotografije novinskim redakcijama, baš kao što svaki glasnogovornik i treba učiniti. U ostavci je svu krivicu preuzeo na sebe, baš kao što svaki glasnogovornik treba učiniti. Odvjetnik Mikuličić je pak osuo na medije drvlje i kamenje. Očito, prevladalo je dobro staro mišljenje da se ništa i nije dogodilo ako nije objavljeno u medijima, pa kontrolom medija postižemo željene efekte.

I crkveni dostojanstvenici poslužili su se sličnom metodom: nije Bozanić rekao što su mediji prenijeli, nego nešto drugo, a Novak nema pravo jer je crpao informacije iz medija, a ne čitajući izvornu propovijed. To tumačenje pojavilo se čak i prije negoli je objavljeno Novakovo otvoreno pismo što ukazuje kako je Kaptol počeo umanjivati štetu i prije negoli je javnost na nju reagirala.

Treći je slučaj najjednostavniji, jer je gradonačelnik svojim instinktom shvatio kakav je propust učinjen i ispravio ga je na jedini mogući način: natjerao je radnike da za vrijeme blagdana ugrade zahode i kupaonice i za nagradu dobio zahvalna lica stanara kojima se njihov novogodišnji san ipak ostvario.

Ima li naravoučenja? Svakako. U sva tri slučaja šteta se pokušala umanjiti prešućivanjem, prekrajanjem ili pak nijekanjem činjenica. I, odgovornost se svalila ponajprije na one koji su javnost izvijestili o događajima, a ne na počinitelja. Nije se dogodilo ono što se dogodilo, nego se računa samo ono što mi kažemo da se dogodilo. Sve je ostalo krivnja neposlušnih novinara i djelatnika odnosa s javnosti. Tako bilo, tako i ostalo.