Svega (tu) ima

Svega (tu) ima

Sviranje Zagrebačke filharmonije pošteno je i hitro slijedilo nabrijana tempa dirigenta Vjekoslava Šuteja, a energična, pjevački dobro ekipirana i pokretljiva, sopranistica Gun-Brit Barkmin koncertu je dala čujan prinos

Čudna je ta upornost što od slabosti u vrlinu pretvara sadržajno sve odreda naglavačke postavljene zagrebačke blagdanske svetkovine! I kako bilo jučer, tako mu, čini se, zacrtano biva i danas – a već za sutra – u nerazumnu hodu po nimalo logičnoj, a tradicijski, stilski, kulturološki, sociološki i tko zna kakvoj sve ne zapravo i uvredljivoj špranci odreda vedre operetne i operne note, do čak one što će uz Pergolesijevu Stabat Mater i najganutljiviju tužbalicu Majke nad Majkama pod korizmenim križom, zvonko i radosno, koketno i opušteno, obilježiti trideset i četvrti rođendan Dvorane Lisinski?! I već površno prelistavanje ponuđenih delicija s blagdanskoga popisa lakotaktno priziva varijaciju s motivom svega (tu) ima, (samo) Božića nema, a naslovi poput Bartokovih Mađarskih slika, Vivaldijeve Zime ili možda Straussova Šišmiša i Leharove Vesele udovice dodatno pojačavaju dojam o fantastičnoj, sada već i zabrinjavajućoj i opasnoj zbrci što vlada u glavama vrlih nam organizatora, nazovi menadžera i glazbenih producenata, ali i samih tuzemnih, a mora se reći i inozemnih izvođačkih perjanica i solista.

Da tome nije tako, ni njemačkoj sopranistici Gun-Brit Barkmin kao iznenadnoj gošći Zagrebačke filharmonije (Lisinski, 21. prosinca), vjerojatno ne bi palo na pamet baš Božiću (o)pjevati recept, među ostalim i vrckaste Rosalide i nimalo ucviljene udovice Hanne, a koja je – zamisli koordinacijskoga čuda! – i večer prije, u istome izvedbenom prostoru, za gostovanja HNK iz Osijeka, jednako ležerno poskakivala po raskoši Leharove operetne pošalice i zavrzlame. Bilo kako bilo, sa serijom na taj način posložene i zaštićene etikete u kojoj svega ima, a Božića nema, i zdravome se razumu (lako) pomuti razum, u kojemu tek svjetlo možda i najnevinija, ali i do bola i prsnuća komercijalizirana prosinačkoga razdoblja u godini novoga rođenja prepoznaje i iskru barem uređene reprodukcije.

A u elementarno zanatskome tonu sviranje Zagrebačke filharmonije pošteno je i hitro slijedilo i prehitro nabrijana tempa dirigenta Vjekoslava Šuteja za pravi dernek amerikanizirane slike Božića s pridjevkom kakva nedjeljnoga paviljonskoga pleha što će u stilu vojničkoga koraka s granice dobra ukusa, iz svakoga kutka drugoga dijela koncerta grmjeti i stupati po autorskim obradama nejasno je zašto baš karijerno bosanskoga aranžera i plesnoorkestralnog meštra Ranka Rihtmana. I gdje su se onda skrile Te divne harmonije božićne noći..., kako je Filharmonijina uprava izvoljela nasloviti svoju ni po čemu poetiziranu, nimalo obiteljsku priredbu od nebrojenih upitnika i stilski stršećih zabuna i nesporazuma?! Čini se iza brda estradnih Jingle Bells i agresivno (pre)oblikovane engleske inačice glasovita poziva Adeste, fideles, uz čiju su možda i božićnu notu, po Božićnome koncertu Zagrebačke filharmonije dobro sjele i mikrofonski ozvučene Bernsteinove mjuzikholovske priče sa zapadne i volterovske strane. Mjesto pod reflektorima prigodno blešteće pozornice pronašao je i ponovno mikrofonski ozvučen song iz Minnelijeva holivudskoga hita Meet Me In St. Louis, a i velška božićna Deck The Halls udarala je u takt tradicije s druge strane Atlantika.

Toliko o Božiću u Hrvata bez hrvatske riječi i hrvatske božićne baštine, ali s obiljem operetnih i opernih ulomaka na ujedinjenu temu sužanjstva, smrti i neobuzdana čardaša. I to je taj, dakle, idealan glazbeni okvir za čudo rođenja maloga Božića, kojemu je i energična, pjevački dobro ekipirana i pokretljiva, ali mjestimično i do karikature razigrana Njemica Gun-Brit Barkmin dala čujan prinos. Ne toliki da bi sa svijetlom, čak i subretskom bojom glasa uzmogla biti i dijelom dramskog naboja Leonorina vapaja Pace, pace iz Verdijeve Moći sudbine, ili pak Elizabetina pozdrava iz Wagnerova Tannhäusera. Ni jednoga trenutka nije to, pak, uzdrmalo i fizički tempo naglih promjena glazbenih točaka i oblika, uz koje su djetinje zagledani u božićnu zvijezdu, i Straussova Šišmiš-Rosalinda i Leharova Vesela-Hanna i Noćna-Giuditta, naglavačke jurcali popisom jednokratnih novogodišnjih dosjetki.

A umjesto recimo za Dan dvorane, osječka Vesela udovica bez adventskoga je vjenčića razuzdano plesala i pjevala oko Svijeta glazbe u prigodi obilježavanja prve stotice opernoga ansambla grada na Dravi (ciklus KDZ, 20. prosinca). Svedena na razumniju mjeru trajanja i sa štrihovima u dijalozima, slavonski operetni hit u režiji Stephanie Jamnicky i pod dirigentskim vodstvom Petera Oschanitzkoga na simpatičan je ipak način prikazao trenutačne mogućnosti osječkoga HNK. A one su i usprkos kulturi nesklonim uvjetima u muzičkome smislu potvrdile kontinuitet vrijedna ansambla s meko zvučećim malim orkestrom i zborom te biranim solistima. Lukavo se dosjetivši jadu te od pozornice bez orkestralne rupe spretno stvorivši višeplansku igru i svirača i pjevača s glumačko-plesnim ambicijama (scenograf Muhammet N. Tuncer, koreografkinja Desanka Virant), gosti iz Osijeka srčano su brodili Leharovom muško-ženskom, can-can komedijom sa sretnim (ljubavnim) svršetkom.

U dijelu solističkoga kvarteta nedostajalo je pritom preciznije vokalne artikulacije, bilo da je riječ o glasovno (ne)uspjelu prelasku preko zamišljene rampe, ili s druge strane mudrosti u kontroli sada jačine najviših registara i njihove ne uvijek lijepe rezonancije. I dok je u maniri maloga tona s male (osječke) scene tenor Predrag Stojić nemoćno i intonativno klimavo ispjevavao Camilleove ljubavničke nasrtaje, nesuđena mu ljubovca Valencienne u provedbi sopranistice Blanke Tkalčić Breglec muzikalno se, ali također teško, probijala do slušatelja u velikome Lisinskom. Po fizikalnoj snazi velikoga glasa s prenosivim visinama i pratnjom tremola izdvojila se izvedba mezzosopranistice Sanje Uroić Ljutić, čija će okretna Hanna scenski efektno izazivati grofovski pristala i odmjerena, a pjevački i (pre)suzdržana Danila u interpretaciji baritona Vlahe Ljutića.