STVARALAČKI INAT

STVARALAČKI INAT

Miroslav Slavko Mađer, Stihovi dugih naslova, Grafocentar, Zagreb, 2007.

Stihovi dugih naslova, zbirka pjesama u vlastitoj nakladi. Šezdesetak razgranatih pjesmotvora u nadahnutoj i bolnoj potrazi za smislom života, za bivstvovanjem koje bi bilo više od snova. A snovi nisu samo povlastica pjesnika. Raritet.

Pjesnik je svoje razlistale forme smjestio u tri ciklusa: Moj otac se u crno oblači, Uznositosti, uzaludnosti u sanjanosti, u čestitosti, Poemične riječi i rečenice, slične i neslične. Usprkos znakovitim ciklusima pjesme razmiču zamišljene okvire, izlaze nesputane u svijet, u urbane prostore, u prirodu, u znane Mađerove krajolike, klijaju poput žita na širokoj slavonskoj ravnici. Pjesma uznemirena, oduhovljena patnjom, spušta se na naš dlan poput ptice, a naša dobrohotnost i razumijevanje dopušta joj da ponovno uzleti.

Koliko nepatvorena zanosa, koliko smirene čestitosti, koliko uzaludne poniznosti, koliko jalova, mučna iščekivanja dragovoljno razdaje pjesnik u svojim poetskim recitativima, u svojim poemičnim rečenicama. Iznimna raskoš misli i riječi. Doista, neobična pjesnička biografija koja nesebično otpušta svoje poetske trenutke kao što se jedra uznemirenog jedrenjaka prepuštaju naletima silovita vjetra.

Pjesnik Miroslav Slavko Mađer, usprkos mijenama i zamkama života, pokušava razumjeti (ali i ne razumjeti!) sve oko sebe, i njegov glas nije glas gorčine i bijesa. I onda, kad pritiješnjen stvarnošću spušta svoja poetska krila na zemno tlo (»Usnuti, usnuti, i samo usnuti, samo usnuti«), on ne polaže oružje, on se ne predaje. Taj stvaralački inat osjećajnosti, razmišljanja i žudnje, oslobađa bujicu pjesnikovih riječi, koje teku kao život koji pjesnik ljubi, kao što ljubi čovjeka, i osmijeh, i – ljubav. I onda, kad mu se čini da ljubi i kad od »obećane ljubavi« ostaje samo »stvarnost i preteška samoća«, pjesnik se utječe osmijehu, tom »blaženom ukrasu lica«:

Jer, »Uvijek je poslije prazno kad iščezne taj osmijeh.« (Prolazi osmijeh kao žar od neba, kao slučajni dar).

Mađerovi stihovi oda su životu i svemu što življenje donosi. On stvaralački ispisuje i vrijeme nevremena i vrijeme molitve. On ne dopušta da ga »prašina vremena« i praznina – proguta. On, pjesnik po pozivu, vjeruje pjesmi koja »sve časti i čisti od nečisti«. Duhovnost pjesme pomaže mu da bude »zauzvrat nježan i raskošno prolazan, nezanimljivo zamišljen.« Da plače »kad oni Strašni, Mrski i Opaki tuku.« Pjesme mu pomažu da obnavlja »čistoću svjetlosti« u sebi. Pjesnik žudi pročitati »lijepu čistu pjesmu, uzmimo / Dobriše Cesarića – o onom slapu / ili o onoj maloj voćki poslije kiše – jer to je zaista ono pravo / i ništa više.«

Podarivši nam svoje unutarnje pjesničke plovidbe maštoviti bard iz Slavonije, Miroslav Slavko Mađer, otkrio nam je svoju široku slavonsku dušu. Njegova uznemirena duhovnost, njegove trpkosti, gorčine i razočaranja, ali i spokojne radosti u vremenu, kad je »život počeo psovati sam sebe u sav glas«, ne daju nam da posustanemo, vraćaju nam pouzdanje u prijatelje »koji se javljaju kad kiše padaju«, prijatelje koji nam pomažu da svladamo pustoš i strah od nepoznate, (a naslućene!) budućnosti.

Pjesnik Miroslav Slavko Mađer ispisao je svojim Stihovima dugih naslova svoju Pjesmu nad pjesmama, i dobro je da znamo da on usprkos svemu hoće živjeti, hoće pjevati, hoće dati, jer tako, njegov stvaralački inat postaje – naš.

Ljerka Car Matutinović