Stubište koje ne vodi nikamo

Stubište koje ne vodi nikamo

U cjelini gledajući, Ujak Vanja ostaje nedorečenom predstavom prilično apstraktnih, a time i neuvjerljivih odnosa među nekima od dramskih likova, što je pri uprizorenju Čehova nenadoknadiv manjak

Nakon izvrsnog inovativnog dramaturško-redateljskog čitanja Shakespeareove tragedije Romeo i Julija u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka, Lary Zappia odlučio se u HKD Teatru upustiti u kazališni dijalog sa još jednim velikim dramskim klasikom – Čehovom. Nažalost, dijalog je rezultirao osrednjom i redateljski ne posve jasno artikuliranom predstavom, u kojoj je Zappia dramaturg nadmašio Zappiju redatelja (drastično, no promišljeno kraćenje teksta na svega sat i petnaest minuta predstave unutar koje su sadržana sva četiri čina).

Netipična podjela nekih uloga daje naslutiti da je Zappia pri početku rada na Ujaku Vanji imao na umu nešto od čega je poslije odustao – raditi predstavu u kodu bliskom postdramskom teatru, gdje se glumac približuje performeru, te postaje nositeljem stanja, emocije ili dramske funkcije, dakle, gdje tjelesnost, dob i spol glumca prestaju biti važnima u klasičnom, mimetičkom smislu. No, ono s čime smo suočeni u predstavi mnogo je bliže klasičnoj psihološkoj glumi kakva se još od Stanislavskog vezuje uz kazališna čitanja Čehova. A unutar takva glumačkoga koda, koji obuhvaća poistovjećenje glumca s dramskim likom, netipičnosti u podjeli upravo bodu oči. Osobito stoga jer ih Zappia nije opravdao svojevrsnim, makar i decentnim, odmakom od Čehova, stvaranjem nekih novih, neočekivanih varijacija odnosa među dramskim likovima.

Izbor glumački vrlo solidna, no tjelesno neprimjerena Denisa Brižića za ulogu Astrova, može se pokušati opravdati činjenicom da je Zappia uprizorio Čehova u kojem su, između ostalog, »i erotski naboji između spolova splasnuli«, dakle – Čehova u kojem se naklonost ljepotice Jelene Andrejevne prema debeljuškastom Astrovu može tumačiti kao narcisoidna naklonost prema žudnji koju joj, u takvu ishlapjelu svijetu, Astrov iskazuje. No, to je samo teorijska pretpostavka jer u suigri Andreje Blagojević (čija umiljato koketna Jelena Andrejevna ostaje prilično psihološki neodređena) i Brižića nema naznaka ni takvu, ni nekom drugom mogućem tumačenju. Problematičan je i izbor naslovne uloge – iako se Damir Orlić glumački solidno nosio s nemalom zadaćom, ipak njegova mlađahnost ne može ni na izvanjskoj, a još manje na unutarnjoj razini uvjerljivo iznijeti osjećanje uzaludnosti života koje je duboko zaposjelo ostarjelu dušu Ujaka Vanje. Od većih se uloga (Zappia se odmaknuo od tipično čehovljevskog osjećanja skupine u kojoj nema izoliranih likova) snažno nametnula Tanja Smoje (Sonja), koja je najdublje uronila u tipično čehovljevsko osjećanje života, u minimalističku filmsku glumu gdje je važna i igra očiju i okrajak smiješka na rubu usana… Čini se da bi se još samo malo trebala opustiti, pa bi mogla zaista bivati na sceni. Posljednji je prizor upravo zahvaljujući njoj najdojmljiviji prizor predstave. Sonjin se monolog, uz ponavljanje posljednjih riječi Odmorit ćemo se, zapravo pretvara u tihu molitvu koja rastvara prostor težnje za vjerovanjem, a samim time i prostor sakralnoga. Sonja sjedi na vrhu središnjeg elementa scenografije – spiralnoga stubišta koje se prekida, ne vodi nikamo. Tijekom cijele predstave tamo sjedi izdvojeni pojedinac Ujak Vanja, što i na najočitijoj razini stvara jaz u njegovoj komunikaciji s ostalim likovima. Na simboličkoj je razini stubište, jasno, težnja za ponovnim uspostavljanjem prekinute spone između zemaljskog i nebeskog (ma što ono značilo). Stoga Zappia opravdano predstavu završava u tišini, glumci ne izlaze na poklon.

Čehovljev realizam ličnosti sjajno je usvojila i Zrinka Kolak Fabijan, koja se doslovce preobrazila u pogrbljenu, staru dadilju Marinu. Nenad Šegvić (Serebrjakov), Edita Karađole (Marija Vasiljevna) i Alex Đaković (Teljegin) vrlo su dobri u ulogama za koje je u predstavi, zbog drastična kraćenja, ostalo prilično malo prostora.

U cjelini gledajući, Ujak Vanja ostaje nedorečenom predstavom prilično apstraktnih, a time i neuvjerljivih odnosa među nekima od dramskih likova, što je pri uprizorenju Čehova nenadoknadiv manjak. Mnogo bolje funkcioniraju ostali segmenti predstave: klasična, decentna kostimografija Danice Dedijer, suptilna glazba Duška Rapoteca Utea koja djeluje na emociju, te oblikovanje svjetla Denija Šesnića i jednostavna, kružna scenografija Ljerke Hribar (piljevina i svijeće na podu), vrlo važni za atmosferičnost i za stvaranje ugođaja takozvanog intimnog kazališta, koje je anticipirao Stanislavski.

Tajana Gašparović