SOVA DO KROVA

SOVA DO KROVA

Stara knjižnica nalik je na crkvu ili kazalište, pa se zato pretpostavlja da se ondje izvodi nekakav obred, i da svaki čitač u tom obredu na svoj način sudjeluje. Svi su čitači zajednica, a ono što skupa čine ima neku višu svrhu. Nova knjižnica, naprotiv, nalik je na banku ili burzu

Tko želi jasno vidjeti kakvo je bilo dvadeseto stoljeće i kako je promijenilo svijet, taj to može najbolje učiniti u Zagrebu. Jer, Zagreb je u tom stoljeću dvaput dobio zgradu nacionalne i sveučilišne knjižnice, prvi put 1913, a drugi put 1995. Svaka od tih građevina izraz je duha svojega doba, pa je zato dovoljno usporediti staru i novu knjižnicu pa da se jasno razabere što se sve promijenilo i što te promjene znače.

Razlika se vidi već izdaleka. Ako, na primjer, stanete na Strossmayerovo šetalište, pa bacite pogled na Donji grad, spazit ćete i krov stare i krov nove biblioteke. Pritom ćete za staru odmah znati što je, ili ćete barem znati da pripada među važne kulturne ustanove. Jer, ona ima kupolu, a ta je kupola još presvučena i bakrom, koji je lijepo pozelenio, pa je stara knjižnica po tome nalik na Kazalište, pa na Etnografski muzej i na druge slične ustanove. Nova knjižnica, nasuprot tome, niti ima kupolu, niti uopće izgledom odaje kakva joj je namjena: ako gledate s Gornjeg grada, shvatit ćete da je ta zgrada razmjerno nova, ali više od toga nećete znati.

Isto je i kad se priđe malo bliže. Stara knjižnica odaje svoj status i time što joj je portal bogato ukrašen, što su joj prozori lijepo izrađeni, a osobito time što su joj na krovu – na četiri strane – sove mudrosti što na glavama nose zemaljsku kuglu. Nova knjižnica nikakvih znakova nema: linije su čiste i jasne, zidovi su uglavnom stakleni, ulaz nije nimalo pompozan, a na krovu nema ničega.

Temeljni dojam neće se promijeniti ni kad uđemo u zgradu. Glavna razlika može se svesti na ovo: iz zgrade stare knjižnice ne možete vidjeti na ulicu, a iz nove možete. Jer, u zgradi na Marulićevu trgu prozori su visoki i svjetlo dolazi kroz staklene stropove, a sve to vam omogućuje da se sasvim posvetite onomu radi čega ste i došli u knjižnicu, naime knjigama. S bibliotekom u Trnju sasvim je drukčije: s obzirom na to da je većina zidova od stakla, u svakom času možete baciti pogled van i ugledati ulicu, automobile, možda i kojega znanca kako prolazi pločnikom. Stara je knjižnica izolirana od vanjskoga svijeta, pa je izoliran i čin čitanja; nova je u svijet uključena, pa je tako i s knjigama u njoj.

Razlika, međutim, ima još. U staroj knjižnici od materijala apsolutno prevladava drvo. Od njega nije načinjeno samo pokućstvo, nego i većina podova, drvom su obloženi i zidovi, čak i stropovi, a razumije se da su i u depou police drvene. U novoj knjižnici prevladava sintetički materijal: tapison, plastika, ultrapas, a u najboljem slučaju aluminij i staklo. U staroj knjižnici sve je masivno i teško, u novoj je sve lagano i prenosivo.

Ti su materijali pak i oblikovani na razne načine; u staroj knjižnici po estetskom načelu, a u novoj po načelu funkcionalnosti. U staroj nema ničega što ne bi imalo umjetničke pretenzije, od najobičnijega stolca u velikoj čitaonici, preko svjetiljaka na stolovima pa sve do kvaka na vratima. Sve su to načinili isključivo zagrebački obrtnici, i sve su načinili prema nacrtima ovdašnjih umjetnika. U novoj knjižnici stolci su naprosto stolci, svjetiljke su svjetiljke, kvake su kvake, sve je to industrijsko, zamjenljivo i potrošno. Nikomu nije bilo ni nakraj pameti da to umjetnički oblikuje.

Kao što ni inače nitko nije mislio da treba novu knjižnicu osobito ukrasiti. U staroj je to, naime, bila glavna briga, pa su tako ondje i mnogi stropovi oslikani, a oslikali su ih najbolji slikari onoga doba. Možete ondje vidjeti alegorije slobodnih umijeća, muze, kao i prizore iz nacionalne povijesti. U novoj knjižnici nikakvih uresa nema, jedva nešto malo u glavnom predvorju, a i to očito preko volje. Ne samo da nikomu nije bilo do oslikavanja, nego bi se u današnje vrijeme to činilo pretjeranim i neprimjerenim.

A upravo se po mjestu umjetnosti u dvjema knjižnicama najbolje vidi i temeljna razlika koja među njima postoji. Stara knjižnica nije drugo nego muzej, spomenik knjizi odnosno kulturi; nova knjižnica je pogon, mjesto gdje se obavlja nekakav posao. U muzeju je normalno da bude umjetnosti i da ona ondje igra važnu ulogu. U pogonu, s druge strane, umjetnost nema što tražiti.

A time smo već načeli i ulogu dviju zgrada kao reprezentanata dviju epoha i kao dokaza o tome što je učinilo 20. stoljeće. Jer, te zgrade izgledom i opremom definiraju u jednu ruku mjesto knjige u ljudskom životu, a u drugu ruku mjesto kulture u svijetu. I, jasno je što poručuju.

Kad je riječ o mjestu knjige, može se reći ovako: stara knjižnica nalik je na crkvu ili kazalište, pa se zato pretpostavlja da se ondje izvodi nekakav obred, i da svaki čitač u tom obredu na svoj način sudjeluje. Svi su čitači zajednica, a ono što skupa čine ima neku višu svrhu. Nova knjižnica, naprotiv, nalik je na banku ili burzu, prije svega po tome što se ondje obavlja posao koji ima neku praktičnu svrhu. Svaki je od čitača sâm i posao je samo njegov, zajedništva nema.

Kad je riječ o mjestu kulture u svijetu, ni tu nije teško iščitati poruku. Stara zgrada svjedoči o važnosti umjetnosti, znanosti i općenito ideja, te o njihovu posvećenom statusu. Nova svjedoči o važnosti tehnike i o njezinoj svjetovnosti.

To su razlike kakve se prije ne bi pojavile ni u razmaku od deset stoljeća, a kamoli u razmaku od osamdeset godina. A u toj situaciji čovjeka hvata strah da se kontakt između te dvije epohe – između 20. i 21. stoljeća – posve ne izgubi. Zato bi možda trebalo razmisliti o mogućnosti da se i na krov nove knjižnice stave nekakve sove, možda kopija onih sa stare knjižnice. Tek toliko da se uspostavi kontinuitet.

Pavao Pavličić