SLIKE IZ EGZILA

Izložba Max Beckmann. Exil in Amsterdam, Pinakothek der Moderne, München, 14. rujna 2007 – 6. siječnja 2008.

SLIKE IZ EGZILA

Veliki broj izloženih djela, nastalih tijekom deset godina umjetnikova egzila u vrlo nepogodnim uvjetima izbjeglištva i ratne okupacije, omogućuje iscrpan uvid u posljednju fazu u stvaralaštvu jednog od najvažnijih njemačkih slikara prve polovice 20. stoljeća

U minhenskoj galeriji Pinakothek der Moderne izložba djela slikara Maxa Beckmanna nastalih tijekom njegova egzila u Amsterdamu, pod naslovom Max Beckmann. Exil in Amsterdam 1937 – 1947, u suradnji s amsterdamskim muzejom van Gogha, jedan je od najvažnijih izložbenih projekata u 2007. Na izložbi su prvi put bila izložena gotovo sva djela iz posljednje faze Beckmannova stvaralaštva, sakupljena iz različitih galerija, a najveći je broj djela iz minhenske Pinakoteke moderne umjetnosti i Saint Louis Art Museum iz Missourija, SAD.

Veliki broj izloženih djela, nastalih tijekom deset godina umjetnikova egzila u veoma nepogodnim uvjetima izbjeglištva i ratne okupacije, omogućuje iscrpan uvid u posljednju fazu u stvaralaštvu jednog od najvažnijih njemačkih slikara prve polovice 20. stoljeća. Max Beckmann (1884–1950) bio je ključna osoba u njemačkom slikarstvu u razdoblju između dva rata, cijenjen i priznat umjetnik te profesor na frankfurtskoj Städelschule. U berlinskoj Nacionalnoj galeriji čak je od 1932. dobio vlastitu prostoriju, u kojoj su izložena njegova djela. Strana kritika hvalila ga je kao njemačkog Picassa. Nastavljajući se na tradiciju realističkog slikarstva, odbacujući apstrakciju i usvajajući iskustva slikarstva njemačkog espresionizma te kubizma, Beckmann je uz Georgea Grosza svojom umjetnošću stvarao kritičku sliku tadašnjega društva.

Njegov umjetnički stil dolazi u sukob s nacističkim ukusom, koji 1930-ih počinje ovladavati Njemačkom. Već 1933. zabranjeno mu je nastavničko djelovanje i zatvorena izložba u berlinskoj galeriji. Vrhunac progona umjetnosti i umjetnika koji ne odgovaraju slici nacista o arijevskoj umjetnosti i njezinoj funkciji u novom društvenom poretku bila je izložba Entartete Kunst, izložba izopačene umjetnosti, koja je otvorena 1937. u Haus der deutschen Kunst, danas galeriji Haus der Kunst, u Münchenu. Među izloženim djelima, koja danas čine klasičnu modernu njemačke umjetnosti, našla su se i brojna Beckmannova. Dan nakon Hitlerova govora u povodu otvaranja te izložbe, 18. srpnja 1937, Beckmann napušta Njemačku i odlazi u Amsterdam. Taj grad trebao je biti samo usputna postaja na putu za Ameriku, no slikar tamo ostaje punih deset godina i živi pod nacističkom okupacijom. Više se nikada nije vratio u Njemačku, unatoč brojnim pozivima s raznih umjetničkih akademija nakon završetka rata. Godine 1946. odlazi u Ameriku.

Brojna izložena djela nastala tijekom ratnog izbjeglištva pokazuju da Beckmann nije prestao s radom unatoč teškim okolnostima, djela nastala u tom razdoblju čine otprilike trećinu njegova ukupnog opusa. Unutarnje tjeskobe i izbjeglička egzistencija odražavaju se u djelima iznimno naglašene izražajnosti, u kojima se osjeća utjecaj slikarstva njemačkog ekspresionizma, osobito Kirchnera, s jakim potezima crne boje i snažnim obrisima. Lica sve više nalikuju maskama tamnih zacrnjenih očiju, djeluju poput predmeta s mitološkim nabojem, kojima umjetnik odgovara na ratnu svakodnevicu.

Izbor tema odražava umjetnikov unutarnji svijet, rastrgan između svijeta koji je morao napustiti i privremenoga mjesta boravka, na kojemu je prisiljen živjeti punih deset godina. Beckmann se osjećao osamljeno i izolirano. Mračni pogled na autoportretu iz 1938. jasno govori o stanju umjetnika, a rečenica iz njegova pisma oslikava da se »najbolje osjeća na otoku svoje duše«. Povlačenje u intimu i ograđivanje od vanjskoga, svojevoljan unutarnji egzil odgovor je na onaj stvarni. Slika Putovanje iz 1944, s kovčezima na kojima se naziru imena gradova Berlin i Pariz, pokazuje gradove i način života koji su prije pripadali njegovu svijetu, a sada su mu, iz njegove izbjegličke stvarnosti, nedostižni.

Na izložbi je prikazano pet triptiha, od ukupno devet koliko ih je naslikao. Već sam izbor triptiha, karakteristična formata u sakralnom slikarstvu ranijih razdoblja, nosi određenu simboliku. Slikama dominiraju sakralne teme, te život i smrt. Na samu početku izložen je triptih Iskušenje, nastao 1936/1937, nadahnut i Flaubertovim djelom Iskušenja sv. Antuna, koji je Beckmanna zaokupljao još u dvadesetim godinama. Mitološki predložak o Perzeju na istoimenoj slici iz 1940/1941. postaje polazište za slikanje ratne zbilje Europe, Perzej više nije plemeniti antički heroj nego krvoločni vojnik u potrazi za plijenom koji iza sebe ostavlja opustošenu i spaljenu zemlju. Ratna stvarnost i nacistička okupacija tako se neposredno odražavaju u velikom broju djela.

No, Beckmann ne napušta ni teme kojima se prije bavio – njegovim ranijim opusom dominiraju artisti, scene iz cirkusa; život je doživljavao putem teatra, ali teatar je i slika života. Triptih Karneval, 1942/1943, prožima zamisao o trima razdobljima čovjekova života, a sam umjetnik prikazuje se sa ženom u trećem, posljednjem dijelu. U slikama se odražava i svijet novonastale situacije u kojoj živi, kao portreti drugih izbjeglica ili autoportreti. Čak slika i krajolike, no u njima nema ni trunke bukoličke idile, Veliki pejzaž iz 1946. nema tipične nizozemske horizontale, nego djeluje usko, čak i u ovoj temi odražava se vlastiti skučeni prostor u kojem je Beckmann bio primoran djelovati. Tako slika razrušene amsterdamske zračne luke još rječitije progovara o ratnoj zbilji u tadašnjoj Nizozemskoj.

Tema rata i njegovih posljedica provlači se i izloženim ilustracijama. Među njima ističu se crteži Goetheova Fausta. U tom trenutku gotovo proročanski Beckmann ilustrira djelo s temom duše prodane đavlu, koja vjerojatno najbolje ocrtava njemačku zbilju. Rat je prisutan i u grafikama Apokalipse po Ivanovu Evanđelju.

Izložba Beckmannovih djela iz razdoblja egzila već je prije bila postavljena u Amsterdamu, a u Münchenu je proširena i nadopunjena. München nije odabran kao mjesto održavanja izložbe samo zbog činjenice da se u Pinakothek der Moderne nalazi jedna od najvećih zbirki Beckmannovih slika. Naime, upravo je u minhenskoj galeriji prije točno sedam desetljeća najjasnije iskazana ideja nacističkog viđenja prave umjetnosti na izložbi Entartete Kunst, kao neposredna povoda i odlasku Beckmanna iz Njemačke. Obljetnica nacističke izložbe povod je intenzivnu istraživanju povjesničara umjetnosti, koji rasvjetljavaju različite aspekte tog vremena: nisu usmjereni samo na tada izložena djela nepodobnih umjetnika ili gradnju galerije Haus der Kunst, koja hladnim klasicizmom gotovo jezivo djeluje na okolinu, nego se razmatra šire djelovanje takve cenzure i utjecaja nacističke politike na umjetnost, od različitih kulturnih i umjetničkih institucija, pročišćenih stalnih postava muzeja ili fundusa, do pojedinačnih umjetnika i njihove sudbine.

Upravo se u Beckmannovim djelima zorno ocrtavaju posljedice takve politike, i na izložbi se možda jasnije nego tekstovima koji se bave tim razdobljem stječe uvid u umjetnički izričaj koji je nasilno istrgnut iz sredine u kojoj nastaje. Ponovni dolazak Beckmannovih djela u München, simboličko zatvaranje kruga, upoznaje nas s njegovim kasnim djelima, ali i iznova aktualizira različite probleme i poziva na bavljenje tim razdobljem.

Dubravka Botica