Sapunasta izvankontekstualnost

Sapunasta izvankontekstualnost

Nakon vjenčanja (Efter brylluppet), 120 min, Danska / Švedska, 2006, Discovery

Međunarodni kritičarski (a u Danskoj i komercijalni) hit Susanne Bier Nakon vjenčanja, uza sva priznanja (nominacija za Europsku filmsku nagradu, odnosno Oscara za najbolji strani film), ne može se oteti dojmu ponešto precijenjena naslova. Iako dobra režija i glumci (zvijezda Mads Mikkelsen, veteran Rolf Lassgard) nose taj za gledanje ugodan i nesporno kvalitetan uradak, još je riječ o melodrami koja gotovo da nema doticaja sa svojim užim danskim odnosno širim skandinavskim filmskim korijenima; gotovo je izvankontekstualna, čak holivudizirana. No, iako puna sentimenta i klišeja, primjerenih svakoj njima dobro opskrbljenoj sapunici, Nakon vjenčanja ipak sa strujom pluta promišljeno i zrelo, s lakoćom pronoseći humanost, toplinu, optimizam i vjeru u ljudske vrijednosti.

Uznemirujući kontrasti

Posljednji krvnik (The Last Hangman), 90 min, Velika Britanija, 2005, VTI

Priča o Albertu Pierrepointu, službeno poznatu kao posljednji britanski krvnik (iako taj podatak i nije posve točan), pretočena je u snažan film Adriana Shergolda te neizbježno vuče poredbu s Leighovom Verom Drake, još jednom u masi utopljenom individuom u središtu radnje, naizgled nalik tolikima drugima, a zapravo s mračnom tajnom; produkcijskim dizajnom i atmosferom evocirajući dobre, stare i pouzdane britanske drame, televizijskoga prosedea, a kao i većina televizijskih redatelja, Shergold majstorski vodi svoje glumce – doduše, imena poput Juliet Stevenson i poglavito Timothyja Spalla uvijek se može samo poželjeti. Spallov Pierrepoint pripadnik je srednje klase, ni po čemu poseban, a po svemu prosječan i neupadljiv – zapravo potajno krvnik, kojega ni glumac ni redatelj ne prikazuju kao sadista ili poremećenu osobu; njegova čvrstoća, pedantnost i rutinizirana, koncentrirana odanost poslu učinile su ga slavnim, no mučnost situacija i smirenost Shergoldove vizije Posljednjem krvniku pridaju posebno nelagodan kontrast između normalnosti i zvjerskog.

Sociopatski dvojac

Ubojice osamljenih srca (Lonely Hearts), 108 min, SAD, 2006, UCD

Manje poznati Bonnie i Clyde, preteče Rođenih ubojica, Martha Beck i Raymond Fernandez, tema su filma Todda Robinsona, najpoznatijega po naturalističnom i degutantnom, gotovo sadističkome nasilju, činjenici da je upravo redateljev djed – Elmer C. Robinson, bio detektiv koji je priveo sociopatski dvojac te triviji da unatoč ekstremnoj pretilosti stvarne Marthe Beck, filmsku antijunakinju utjelovljuje Salma Hayek kao prava femme fatale. Jared Leto pak, kao vižljasti Fernandez, jadno je nekarizmatičan jer mu uloga već na početku tjelesno ne odgovara. Inače, prethodna dva uratka s istom tematikom Honeymoon Killers Leonarda Kastla i Dark Crimson Artura Ripsteina mnogi smatraju remek-djelima, dok se za Ubojice osamljenih srca ništa takvo ni blizu ne može reći.

Monodramatska letargija

Poglavlje 27 (Chapter 27), 90 min, SAD / Kanada, 2007, Pa-Dora

Mračna drama J. P. Schaefera o Marku Davidu Chapmanu, ubojici Johna Lennona, opsjednutu svojom žrtvom, kao i likom Holdena Caulfielda iz Lovca u žitu, zasnovan na intervjuima vođenima s Chapmanom i zabilježenima u knjizi Let Me Take You Down Jacka Jonesa iz 1992. Jared Leto za ulogu se udebljao gotovo do neprepoznatljivosti, i odigrao je predano i slojevito. Film, odbojan sa svojim uvidima u mentalna stanja ubojice, pritom gotovo monodramatski, letargičan i težak, Letu daje priliku za one man show; intenzitet njegovih identifikacija sa J. D. Salingerovim junakom pak pretočen je u konstantan repetitivan voiceover. Zanimljivo je spomenuti i Lindsay Lohan u sporednoj ulozi (te malu vjerojatnost da bi djevojka kakvu tumači željela ikakav kontakt s čudakom Chapmanom, kao još jedan nedostatak Schaeferova prvenca).

Katarina Marić