San kazališne noći

San kazališne noći

Oko svoje izvrsne zamisli o zastoru i angažmanu svemoćnoga Pere Kvrgića u ulozi pokretača sna kazališne noći mladi makedonski redatelj Aleksandar Popovski majstorski je organizirao predstavu u jednom dahu, koja uz nadasve poticajnu glazbu Kirila Džajkovskoga od početka do kraja sva pršti glumačkom energijom

Čini se da više nitko u režiji Sna ivanjske noći ne slijedi Shakespeareove upute po kojima bi na sceni trebala biti Atena i šuma u njezinoj blizini, nego se mitske prostore sna traži na različitim drugim našem vremenu bližim i daljim mjestima. Primjerice u cirkusu (kao Peter Brook, čija je čarobna predstava gostovala i u Zagrebu); u ambijentu filmskoga svijeta iz tridesetih godina prošloga stoljeća u ritmu argentinskoga tanga s glazbom Piazzole (kao Jorge Levelli na pozornici Comedie Française 1986), u prahistoriji (Veno Taufer), pa i na mjestu najžešćih i najmračnijih snova – ovovremenskoj kaznionici (kao varaždinski glumac i redatelj Stojan Matavulj u predstavi o tragičnoj ljubavi Pirama i Tizbe, pod borovima svježe posječenim u šumi koje su na pozornici Gavelle prije nekoliko sezona unijeli glumci-amateri, zatvorenici iz Lepoglave) i, naposljetku, na sebi najbližem trajnom mitskom mjestu, kojim je, postajući sve izrazitije upitnim suvremeno kazalište, tematizirajući sama sebe sve više obuzeto – u kazalištu. Tako je nedavno na varaždinskoj pozornici postupio redatelj Petar Veček, kojemu je za to bila potrebna i središnja loža, u koju je smjestio vladara Tezeja u svečanoj bijeloj odori. A da je polazište sna baš u varaždinskom kazalištu svjedočio je kajkavski govor najblistavijega dijela predstave s nastupima varaždinskih prvaka u ulogama priprostih glumaca amatera. Gostu iz Makedonije Aleksandru Popovskom, koji je u Dramskom kazalištu Gavella režirao premijeru Sna ivanjske noći, za svevremensku metaforu kazališta dovoljan je danas crveni kazališni zastor.

Nije to prvi put da glavnu ulogu u predstavi igra kazališni zastor. Iz ovdašnjega iskustva dovoljno je prisjetiti se gostovanja Vladimira Visockoga kao Hamleta u predstavi moskovskoga Teatra na Taganki i redatelja Ljubimova igranoj pred sivilom teškoga grubo ispletena zastora iza kojeg su se nazirali obrisi svekolikoga podzemlja dvorske i vladalačke spletke. Skupina NUMEN u predstavi Popovskoga razrezuje kazališni zastor u uske trake, koji se prirodno spajaju i razdvajaju, da bi najprije bili doslovan kazališni zastor, zatim odigrali čas ulogu šumskoga drveća po kojemu će se mladi akteri akrobatski vješto penjati i spuštati, čas postali čaška otrovnoga cvijeta iz kojega će Puk po nalogu vilinskoga gospodara Oberona svježim sokom zaluđivati tragikomično zaljubljive žrtve. Da nije posrijedi samo univerzalni pojam kazališta, nego se sve začinje ovdje sada, upravo u ovom kazalištu u Frankopanskoj, snažnije nego išta drugo govori pojava njegova trajno prvoga glumca Pere Kvrgića, umjetnika koji može djelovati na različitim pozornicama, ali je njegov glumački zavičaj upravo pozornica Dramskoga kazališta Gavella na kojoj nas je u ulogama od Poljskoga Židova i Kir Janje do iz mrtvih uskrsloga Janeza i besmrtnoga Mockinpotta bezbroj puta očarao. Dodijelivši Peri Kvrgiću ulogu Puka redatelj od toga vragolana i potrčka, svemoćnoga majstora nereda u rukama vilinskoga vladara, načinio glavnu ulogu predstave, usporedivu ne samo s Kupidom, Satirom i sl. nego i s bogom antičkih karnevala Komosom, nositeljem bitnih odlika kazališta. Kao što su u Brookovu Kralju Learu svi vidjeli tragove teoretika Jana Kotta, tako njih dvojica plodno surađuju i u Kottovu ogledu objavljenu poslije Brookove predstave Sna ivanjske noći, sa zamislima, koje se zrcale i u ovoj predstavi. Zanimljivo je da je i mađarski redatelj u drami Park Botha Straussa, oslonjenoj na Shakespeareov San ivanjske noći, koja je odnedavno na repertoaru Drame HNK u Zagrebu, ulogu srodnu Puku, zajedno s aluzijama o biti umjetničke čarolije, dodijelio ne dražesnom dječaku nego prvom i najiskusnijem glumcu u ansamblu, u zagrebačkoj predstavi Božidaru Bobanu.

Oko svoje izvrsne zamisli o zastoru i angažmanu svemoćnoga Pere Kvrgića u ulozi pokretača sna kazališne noći mladi makedonski redatelj u suradnji s Dubravkom Mihanovićem sa za potrebe ove predstave skraćenom inačicom prijevoda Milana Bogdanovića redigiranim od Josipa Torbarine majstorski je organizirao predstavu u jednom dahu, koja uz nadasve poticajnu glazbu Kirila Džajkovskoga od početka do kraja sva pršti glumačkom energijom. Bogato motivirani glumci naoko s lakoćom svladavaju složene zadaće koje od njih traže jednako moćno vladanje tijelom, glasom, plesnim i akrobatskim pokretom, govorenim i pjevanim stihom. Ne šireći značenja sna izvan domene kazališta u kazalištu od razine svjesnoga do gustiša podsvijesti, kazališta i njegovih nikada do kraja proniknutih tajni, usko povezanih i sa strašću (u jednom svojem intervjuu glumac i redatelj Jean-Louis Barrault kazalište naziva skupnom posteljom ljubavi) bez odveć ponavljanja u snažnom, maštovitom i spretnom zamahu predstava moćno priziva neiscrpne mogućnosti kazališnih preobrazbi. U vrlo homogenu i savršeno uigranu kolektivnom dometu prevladavaju oni najmlađi svojom svježinom, lakoćom, tjelesnim pokretom sraslim s ekstatičkim trenucima predstave. Ozren Grabarić kao Vratilo koji umije odigrati magarca i bez krute maske, vlastitim licem i tijelom, Nataša Janjić kao Helena koja se vješto poigrava i glumačkim učenjem stiha, Hrvoje Klobučar koji je u Varaždinu igrao Lisandra, a sada je sugestivan Tezej i Oberon, Ksenija Pajić kao Titanija i Hipolita, Sven Šestak (Demetrije), Bojana Gregorić Vejzović (Hermija), Janko Rakoš (Frula), Franjo Dijak (Lisandar) i svi redom zajedno s glumačkom družinom zanatlija u kojoj su još Đorđe Kukuljica, Filip Šovagović i Ivan Đuričić na čelu s Nenadom Cvetkom (Dunja).

Tko u kazalištu dobro radi, nikada nije stranac. I Gavella, Spaić, Habunek, Jerković, Paro, Dolenčić, Jelčić, Brezovac i vjerojatno još ponetko gostovali su u inozemstvu. No bez obzira na posvudašnju novogodišnju lakirovku vrijedi podsjetiti kako je otprilike potkraj šezdesetih ili početkom sedamdesetih gostovala iz Skopja na pozornici HNK u Zagrebu predstava Hamleta, o kojoj smo obavješteni da je (zbog poznatih odnosa u Jugoslaviji) prvi Hamlet na makedonskom jeziku. (Hrvatski je Hamlet prvi put progovorio 1889. u staroj zgradi, a 1895. u zgradi HNK, gdje je iste godine odigran San ivanjske noći, koji je uz Hamleta ostao jedno od najviše igranih Shekespeareovih djela u Zagrebu.) Ne tako davno neko su se (kraće) vrijeme makedonski kazalištarci školovali na kazališnoj akademiji u Zagrebu. Klasici su najveći kamen kušnje za svako nacionalno kazalište. Danas u svakom pogledu dobrodošao gost iz Skopja uspješno pomaže obnoviti nekoć bogatu šekspirsku tradiciju. Makedoncima, kao i izvan domovine sve traženijem redatelju Popovskome, đaku skopske akademije, treba čestitati na napretku. No, istodobno, ne bi li unatoč sve življem trendu najveće otvorenosti nadolazećoj globalizaciji trebalo napokon promisliti i glasno se zapitati o uzrocima preduga trajanja vlastite, blago rečeno, stagnacije?

Marija Grgičević