Rijetko viđena remek–djela

Izložba Sto vrhunskih djela hrvatske umjetnosti iz fundusa Narodnog muzeja u Beogradu, Umjetnički paviljon, Zagreb, 18. prosinca 2007 – 9. veljače 2008.

Rijetko viđena remek–djela

Najveća je vrijednost izložbe sam zbroj remek-djela koja su konačno dana na uvid hrvatskoj publici. Osim davanja antologijskog pregleda izložba kao cilj ima i rasvjetljavanje nastanka pojedinih zbirki unutar fundusa Narodnoga muzeja, kroz što se zrcale i same veze umjetnika s objema kulturnim sredinama

Izložbena godina u kojoj se dogodio neprijeporni revival interesa za modernu umjetnost zaključena je kritičkom retrospektivom 100 vrhunskih djela hrvatskih umjetnika iz zbirki Narodnoga muzeja u Beogradu, postavljenom u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. I izvan toga konteksta izložba autora Ljubice Miljković, kustosice Narodnoga muzeja, i Zvonka Makovića veoma je važan događaj za domaću kulturnu sredinu. Naime, njome se sa sto djela četrdeset tri autora, u vremenskom rasponu širem od jednoga stoljeća – od 1856. godine, iz koje potječe slika Vjekoslava Karasa Čovjek s kistom u ruci, do 1969. godine, kada Julije Knifer završava sliku MN 61-69 – daje presjek vrhunskih dometa modernoga slikarstva i kiparstva.

Navedene slike omeđuju niz remek-djela, rijetko ili nikad viđenih u Hrvatskoj. Primjerice, prikazuje se čak deset ulja na platnu i šperploči (u fundusu Narodnoga muzeja zastupljen je s 22 djela) Ignjata Joba, od kojih su neka posljednji put ovdje izložena odmah po nastanku u Splitu (jedine samostalne izložbe za života priređene su u Splitu, 1929. i 1931. godine). Izloženi su portreti Jobove žene, Tome Rosandića, Tina Ujevića i druge slike što prikazuju vatrene bljeskove mediteranskoga krajolika i strastvenu žestinu življenja, koja odjekuje u maestralnom variranju kolorističke izražajnosti – od reskih kovitlanja boja (Za berbe, 1930 – 31) do fine modulacije tonskih prijelaza (Proljetni dio I, 1928).

Često se, doduše, posezalo u bogati fundus beogradskoga Narodnog muzeja. Djela su se posuđivala za potrebe retrospektiva, poput onih Marina Tartaglie u Galeriji Klovićevi dvori ili pak Vilka Gecana u Umjetničkom paviljonu, te tematskih izložbi, poput nedavno održane izložbe, također u Paviljonu, Proljetni salon 1916 – 1928. Obnova zgrade beogradskoga muzeja koja je trenutno u tijeku pružila je idealnu prigodu za dolazak djela u Zagreb i davanje uvida u najzaokruženiju cjelinu toga segmenta nacionalne povijesti umjetnosti, sakupljenu u nekom muzeju izvan granica Hrvatske. Kontinuiranim otkupima i donacijama u zbirkama Narodnoga muzeja sakupljeno je 2700 djela, a od toga trećina, otprilike devetsto slika, crteža, grafika i skulptura, potječe od hrvatskih autora.

Izbor koji su za ovu izložbu načinili Ljubica Miljković i Zvonko Maković presjek je najvažnijih stilskih tokova modernoga razdoblja. Pritom su naznačene uloge i vrijednosti pojedinačnih poetika koje su ih pronosile. U nekim se slučajevima pojedina uloga razjašnjava pars pro toto, jednim radom, što uglavnom odgovara omjeru zastupljenosti u fundusu, no i tada se rječito predočuje važnost, primjerice, Bele Čikoša Sessije, Ljube Babića, Lea Juneka ili Oskara Hermana, odnosno podsjeća se na široj javnosti manje poznata slikara Brunu Bulića, koji je nešto prije manje od desetljeća retrospektivno predstavljen u Umjetničkom paviljonu.

Velikim brojem radova u fundusu su zastupljeni Emanuel Vidović i Vlaho Bukovac. Posljednji sa čak dvadeset dvije slike (u Zbirci srpskoga slikarstva XVIII i XIX veka), a na izložbi je izloženo pet djela, među kojima i antologijska slika – portret Barunica Rukavina (1898). Neki su hrvatski umjetnici, napominje u svom tekstu Maković, što iz ranijega (napose Bukovac i Ivan Meštrović), što iz međuratnoga razdoblja u Narodnome muzeju, zastupljeni osobito brojnim i kvalitetnim djelima. Spomenuti Ignjat Job te Milivoj Uzelac, ukazuje Maković, zastupljeni su, pa tako i na ovoj izložbi, znatno većim brojem radova, koji u njihovim opusima zauzimaju visoke pozicije.

Poseban je naglasak na protagonistima zbivanja prve četvrtine 20. stoljeća, kao što su članovi male skupine studenata, Kraljevića, Račića i Becića, koji su pohađali münchensku akademiju. Iz važne epizode hrvatske škole proizlazi kratkotrajna, no za hrvatsko moderno slikarstvo iznimno bitna umjetnička sudbina Miroslava Kraljevića, čiji je likovni izraz obilježen različitim stilskim odjecima, poput plenerizma ili ekspresionizma. Na izložbi su pokazana njegova tri djela – Eva (1912), Violinist (1912) i Figura u predjelu (1912). Njegov se kolega Josip Račić sa četiri djela prezentira kao vrsni portretist, napose osjetljiv za psihološku karakterizaciju.

Nadalje, svoj interes selektori izložbe nisu usmjerili samo na klasike, nego su upozorili i na posve nepoznatog autora Mihu Marinkovića (Komiža, 1883 – Beograd, 1933), koji je kao profesor djelovao na više ustanova u Srbiji, a najdulje je predavao kao profesor akvarela i ornamentskoga crtanja na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Beogradu. Taj je slikar, kroz ostavštinu Anke Pančić, to jest donaciju iz 1988, u Zbirci jugoslovenskoga slikarstva XX veka zastupljen sa čak 35 djela. Studirao je slikarstvo kod Karla von Marra i Franz von Stucka na Akademiji u Münchenu, tu je i prvi put izlagao. Tri slike koje su izložene na izložbi, Meduza (1908), Ikar (1916) i Grešnik (oko 1912), ukazuju na zanimljivo stvaralaštvo sa značajkama simbolizma.

U izbor su uključeni i kiparski radovi Ivana Rendića, Antuna Augustinčića, Tome Rosandića, Frana Kršinića, Petra Pallavicinija, Vanje Radauša, a u postavu koji potpisuje arhitekt Oleg Hržić ističe se rana dionica opusa Ivana Meštrovića: neka od djela koja je kipar izradio za nerealizirani Kosovski hram, poput monumentaliziranoga torza Banović Strahinja (1908). Čak osamdeset Meštrovićevih skulptura čuva se u Zbirci jugoslavenske skulpture.

Izložba kao cilj, osim davanja antologijskog pregleda, ima i rasvjetljavanje nastanka pojedinih zbirki unutar fundusa Narodnoga muzeja, kroz što se zrcale i same veze umjetnika s objema kulturnim sredinama. Povijest Muzeja prati se od početka 19. stoljeća, kada je knez Miloš Obrenović započeo formiranje svoje zbirke umjetnina prema tadašnjim muzeološkim načelima. Već 1900. tiska se prvi katalog, a te se godine bilježi i prispjeće najstarijega djela na izložbi, slike Vjekoslava Karasa Čovjek s kistom u ruci (oko 1850), koja je dar Koste Petrovića iz Graza. Umjetnine hrvatskih umjetnika počinju se otkupljivati sukladno s dobivanjem prvoga stalnog postava 1904. Naime, iste se godine u Beogradu održala Prva jugoslovenska umjetnička izložba, na kojoj je bilo izloženo više od 450 djela autora iz Srbije, Bugarske, Slovenije i Hrvatske. Državne institucije i kralj otkupili su njih 134 – od čega 43 djela hrvatskih umjetnika. Na taj način te putem donacija stvorila se osnova za nastanak kasnije Zbirke jugoslovenskoga slikarstva 20. vijeka, Zbirke jugoslavenske skulpture i Zbirke jugoslavenskih autora u okviru Kabineta grafike.

Također, otkupljivalo se za muzej i na izložbama izvan granica Srbije. Primjerice, skulpturu Buđenje Frana Kršinića, ovom prigodom u Paviljonu, kupio je knez Pavle na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti, koja je priređena 1938. u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu. Knez Pavle je, inače, što s vlastitim novcem, što novcem koji bi namaknuo svojim autoritetom, priskrbio mnoga vrijedna djela.

S Meandrom Julija Knifera, dijelom donacije Dragoslava Damjanovića iz 2005, zaključuje se vrijeme formiranja fundusa Narodnoga muzeja: djela moderne i suvremene umjetnosti stalno se otkupljuju do šezdesetih godina, kada se otvara druga veoma važna institucija u Beogradu – Muzej savremene umetnosti. Što se izložbe tiče, Kniferova antislika odlično funkcionira u odnosu na avangardni segment koji čine crteži Vinka Foretića i zenitističke kompozicije Josipa Seissela te predstavlja nasuprotnu točku nizanju stilova.

U svojim tekstovima Zvonko Maković i Ljubica Miljković osim na povijest muzeja osvrću se na povijesnu situaciju te kulturne i političke veze koje su hrvatski umjetnici održavali sa srpskom sredinom. One su se odvijale na makroplanu, putem jugoslavenskih integralističkih ideja, na velikim izložbenim manifestacijama i u umjetničkim udruženjima, ali i na mikrorazini pojedinačnih sudbina, kao što je ona Ignjata Joba.

Najveća je vrijednost izložbe sam zbroj remek-djela koja su konačno dana na uvid hrvatskoj publici. Maković uočava iščeznuće političkih konotacija te prevladavanje umjetničke i opće kulturne vrijednosti. Isto tako, sam naziv izložbe i bogato opremljen katalog ukazat će, nadamo se, na nužnost da se i na osnovi imena zbirki (koja sada nose samo srpski odnosno jugoslavenski predznak) ta djela sagledaju u hrvatskom kulturnom kontekstu, kojem neosporno pripadaju.

Barbara Vujanović