Prevratnička svijest

Prevratnička svijest

Za Gavrasa inauguralni film u orbitu burnog umjetničkog pokreta bio je Z (1969). I ne samo za njega. Tim je filmom svojevremeno izgrađena i publika koja će u kinima pohoditi mentalno i intelektualno zahtjevniji film

Kao iz nekog drugog svijeta, posjetili su nas ponovno filmovi Costa-Gavrasa. Naime, danas kada vlada neoliberalni konsenzus o najboljem i nepromjenjivu svijetu, ova su djela, koja su nekada punila kinodvorane, čista egzotika. Nema politike u potrošačkom raju, nema ni političkog filma u multipleks-svijesti. Baš kao da smo ovim filmovima posjetili Moreov otok Utopiju!

Niz od pet filmova prikazanih u Filmskim programima bio je i prikaz (r)evolucije redatelja Costa-Gavrasa. Kupe za ubojice (Compartiment tueurs, 1965) hičkokovsko-kluzoovski je prvenac u kojemu autor još traži svoju priču, a njegovi likovi zaplet. Poslije, kao predah, stiže melodramatični siže Sjaja žene (Clair de femme, 1979), u kojemu Gavras više sliči Viscontiju negoli samu sebi!

No, preostala tri ostvarenja u ciklusu bila su povijest političkog filma. Za Gavrasa inauguralni film u orbitu burnog umjetničkog pokreta bio je Z (1969). I ne samo za njega. Tim je filmom svojevremeno izgrađena i publika koja će u kinima pohoditi mentalno i intelektualno zahtjevniji film. Nakon studentskih i građanskih nemira 1968, pariških barikada i praških tenkova, i sva dugo kumulirana prevratnička svijest tražila je filmsko uobličenje. Pripovijest filma Z ispisana je iz pera još jednog političkog emigranta, Jorgea Sempruna. I on je, kao Gavras Grčku, svojevremeno napustio Francovu Španjolsku. Zajedno, u Francuskoj su stvarali oazu političkog otpora imperijalnoj moći Kapitala. Pomogao im je i Godardov kinofotograf Raoul Coutard, koji je često snimajući iz ruke prenio ozračje uzavrelih ulica na kojima su se sukobljavale snage trulog, korumpiranog sustava i nemirnoga životnog svijeta. Lebenswelt poniženih i uvrijeđenih tražio je pravdu unutar sustava bogatih i moćnih. Pitanje je već tada bilo: Koliko Fašizma? (naslov istoimene knjige Rastka Močnika!). Iako prisutan i kod drugih autora razdoblja, Yves Montand postaje brendom Gavrasovih filmova. Ni Marker, pa niti Losey, ne čine od njega ono što čini Gavras. Šansonjer postaje utjelovljenjem filmske ljevice i karizmom intelektualaca. Ono što su Marcuse ili Sartre detektirali na teorijskoj i filozofijskoj razini Montand je uporno uprisutnjavao na ekranima više od desetljeća.

Početak osamdesetih, pak, donosi labuđi pjev pokreta političkog filma. Nestao (Missing, 1982) reminiscencija je na najcrnje dane latinoameričkog fašizma. Protagonist filma (Jack Lemmon) deziluzionirani je i razočarani čovjek koji još nastoji skupiti preostale tragove nekad skladne građanske obitelji. No, to je postalo nemoguće. Vraćanje na mjesto zločina, u Čile, donosi tek tragove smrtonosne ruke američkog Imperija, u osamdesetima u stanju svojevrsne hibernacije. Obitelj se može okupiti tek još uz lijes ubijena sina. Potraga za davno izgubljenim vremenom završit će u očaju i pred zidom šutnje. Uskoro će ta šutnja zavladati i nad cijelim pokretom. Politički film polako će nestati.

Ipak, o jednom prikazanom filmu ciklusa vrijedi još ponešto prozboriti. Jer, isti nije izgubio na aktualnosti ni danas, tri i pol desetljeća od nastanka. Razmatrajući političku filozofiju današnjice, jedan je toponim neprijeporan. Riječ je, naime, o biopolitici. Biopolitika se bavi refleksijom i analizom legalnih režima u procesima, ispitivanjem zakonskog kondicioniranja života i povratnim djelovanjem života na isti proces. U Agambenovu djelu Homo sacer. Suverena moć i goli život (1995) važna je i ključna riječ izvanredno stanje. Taj topos političke teorije Carla Schmitta predmet je kako Agambena tako i Gavrasova filma prikazana u ciklusu. Opsadno stanje (État de sičge, 1973) filmska je pripovijest koja dijeli detekciju trajnoga izvanrednog stanja.

Montand tumači američkog emisara u Urugvaju, koji pod krinkom humanitarne pomoći nedozrelom domaćem gospodarskom sustavu nadzire lokalnu policiju. Njega otimaju gerilski pobunjenici tupamarosi, a javnost ne nalazi motive otmice. Nakon vješto vođene Gavrasove filmske priče, u kojoj izmjenjuje motive krimića i trilera s onima političke drame, otkriva se bolna istina: svijet biopolitičkog izvanrednog stanja današnjice ne razlikuje se od opsadnog stanja s početka 70-ih, prikazana u ovome sjajno uobličenom ostvarenju. Dojmljive su komponente filma, koji započinje uvodnom sekvencom in medias res, koja fingira autentični dokumentarizam: fotografija, gluma, emocija, suspense…

Ipak, izdvojio bih gotovo romantičnu intoniranu sekvencu u kojoj se iskazuje revolucionarna demokracija. Vođa otmičarske skupine, nakon uhićenja mnogih tupamarosa, provodi glasanje o sudbini otetog dužnosnika. U nizu razgovora s predstavnicima ogranaka revolucionarne ćelije, vođenih u autobusu, donesena je odluka: Smrt!

To je ključna riječ filma. Ona označuje kako smrt američkog poslanika tako i povijesnu smrt lokalne gerile, ali i homo sacera u opsadnom/izvanrednom stanju. U postkolonijalizmu smrt je dosuđena i struji političkoga filma sama!

Marijan Krivak