Pokret u pokretnim slikama

Pokret u pokretnim slikama

Plesni je film poput poezije. Umjetničkog je, a ne komercijalnog usmjerenja. Film Moments umjetnički je i to što istražujem temu različitih trenutaka koji tvore određenu emotivnu reakciju koju vizualno analiziram i plesnim pokretom ne znači da ne upotrebljavam filmski jezik

Na nedavno održanu međunarodnom festivalu kratkog filma Tous Courts u Francuskoj, unutar programa Cinéma européen / Construction-déconstruction – la Yougoslavie: Avant/Apres prikazana su četiri hrvatska kratka filma autora Dalibora Matanića, Ane Hušman, Ivone Juka i plesni film Moments autorice Ljiljane Mikulčić (Liliana Resnick), koji se u programu našao na poziv organizatora. Koreografkinja i filmska umjetnica Ljiljana Mikulčić živi na relaciji Zagreb – New York, nakon što je devet godina provela u San Franciscu. Riječ je o svestranoj autorici čije iskustvo osim koreografiranja i režiranja filmova uključuje i studij filozofije i komparativne književnosti, suradnju s KASP-om Milane Broš, Gestom, mnogobrojne objavljene tekstove u nas i u svijetu, specijalizaciju u pokretu Pekinške opere, tai ji quan, fotografiju, i dodatna plesna obrazovanja, od kojih ističemo imena kao Anna Halprin i Warren Lucas, koji je jedan od učenika Mije Slavenske u Sjedinjenim Državama.

Kakav je odnos hrvatske filmske scene prema plesnom filmu?

– Čini mi se da ima dosta ograničenja. Institucije povezane s filmom ne bi trebale priželjkivati samo jednu vrstu filmova. Selekcije prema metodi, temi, formi i slično vode nas stvaranju filmova prema zadatku, i ne dopuštaju umjetnički razvoj. Također nas zaustavljaju na osobnom stajalištu prema nekim vrstama umjetnosti, što onemogućuje selekciju na temelju kvalitete. Isto je i s plesom. Ukoliko netko osobno više voli balet od suvremenoga plesa, a na poziciji je da određuje koliko će se novca dati jednom, a koliko drugom, taj ne bi smio zakinuti suvremeni ples iz razloga što ga osobno ne voli, s obzirom da takav odnos nije ništa drugo do zlouporaba položaja. Svaka selekcija mora se određivati prema vrijednosti projekta sama po sebi, a ne prema kategoriji unutar koje će se projekt razviti.

Po nečemu ipak izdvajamo plesni film.

– Plesni je film poput poezije. Umjetničkog je, a ne komercijalnog usmjerenja. Film Moments umjetnički je i to što istražujem temu različitih trenutaka koji tvore određenu emotivnu reakciju koju vizualno analiziram i plesnim pokretom ne znači da ne upotrebljavam filmski jezik. Dapače, ne samo da upotrebljavam filmski jezik nego ga i istražujem u nadi da ću otkriti nešto novo, drukčije, a ne samo upotrijebiti ono što je već ustaljeno i prepoznatljivo. Pokret je zapravo sveprisutan u filmu, očituje se u kretnji kamere, kretnjama glumaca i montaži. Kretnja je uostalom znak života, dok mirovanje može značiti prestanak života, kao što ponavljanja uvijek istih formi mogu označiti prestanak razvoja umjetnosti. Recimo, moj prethodni film Between the Lines primjer je svjesne uporabe kretnji i kamere i glume i montaže, a sve bez plesa.

Zašto se služite uglavnom kratkom formom?

– Na kratku formu gledam kao na mogućnost istraživanja nad kojom imam potpuni nadzor. Kratki filmovi ne zarađuju novac tako da svi oni koji uđu u takav projekt uđu s davanjem. Odnosi u dugometražnom filmu znaju biti jako složeni, ali usprkos tome baš sada nastojim dobiti financije za dugometražni film koji ću sama producirati.

Vaš prvi susret s radom na filmu vremenski je povezan s odlaskom iz Hrvatske. Je li nedostatak obrazovanja u našoj zemlji glavni razlog odlaska i kakvo je vaše iskustvo u daljnjem tijeku obrazovanja u Kini i Sjedinjenim Državama?

– Da, ali svakako je tomu pridonijela i tadašnja ekonomska situacija u Hrvatskoj. Nakon treće plesne predstave koju sam koreografirala ovdje mjesecima sam bila na rubu gladi jer sam morala uložiti i vlastiti i posuđen novac u njezino dovršenje. Srećom, uskoro sam nagrađena stipendijom za studiranje u Pekingu na Akademiji kineskog tradicionalnog teatra, i to pokreta, u Pekinškoj operi, koja je toliko utjecala na Brechta, na kojemu sam i diplomirala. Studiranje u Kini bilo je drukčije od bilo čega drugog u mom životu. Jako prisan odnos s učiteljima i instrukcije koje se daju skupini studenata i svakom učeniku odvojeno dovodi do posvemašnjeg ulaska u pojedinosti studiranog. Kineski tradicionalni teatar zasniva se na kretnji. Dakle, najprije se događa kretnja, koju onda govor slijedi. Što se tiče filma, jednom je moja prijateljica zaključila da sam postala filmmaker neplanirano i upravo zahvaljujući Kini. Tamo se život odvija na ulici, život koji sam opčinjeno promatrala svaki dan dvije godine, i doista je moguće da je baš to iskustvo provociralo moje dalje školovanje u području vizualnog. Amerika je pak svakako zemlja filma. Otvorena je i mogućnosti obrazovanja su nepregledne. Magistrirala sam film na San Francisco State University, gdje nije bilo lako položiti prijemni jer se svake godine prima otprilike svaki deseti prijavljeni, ali postoje i otvorene škole, gdje svatko može naučiti filmsku umjetnost, i teoriju i praksu, za doista simboličnu svotu novca. Na jednoj takvoj školi pripremala sam se za svoj prijemni.

U tijeku je planiranje programa Pokret u pokretnim slikama, koji bi trebao biti u Zagrebu?

– Razlog je ponajviše taj što želimo govoriti otvoreno o kulturi, umjetnosti općenito, plesu, filmu, različitostima i svakako mogućnostima koje pokretne slike pružaju kada je riječ o stjecanju širokog obrazovanja. Također postoje plesni filmovi koji su se vrlo rano snimali kod nas, a za koje malotko zna pa ih želimo iznijeti na vidjelo. Hrvatska televizija ima mnoge u svojim arhivima i nadamo se da će nam pomoći. Predavanja će biti besplatna i otvorena za svakoga bez obzira na godine i obrazovanje. Očekujemo sudjelovanje u raspravama.

Razgovarala Jelena Mihelčić