Vijenac 362

Film

Zlatni kompas (The Golden Compass), red. Chris Weitz

Paralelni svjetovi

Zlatni kompas (The Golden Compass), red. Chris Weitz

Paralelni svjetovi


slika


Distribuiran pod alternativnim nazivom originalnog (i u nas znanog) romana Polarno svjetlo, kao prvi dio trilogije Njegove tamne tvari Philipa Pullmana, Zlatni kompas već se u samu startu susreće s poprilično teškim zadacima – što jednostavnijom i bezbolnijom prezentacijom posve novih ideja i koncepata trilogije gledatelju. U prvome redu tu su Preslike (duše u obliku životinja koje u usporednom svijetu žitelja Zlatnog kompasa šeću pored osoba, a nisu kao u našem svijetu zarobljene u tijelu pojedinca) i Prašina (metafizička opcija probijanja opni koje dijele bezbrojne supostojeće svjetove i univerzume), pojmovi nad kojima vlast i potpunu kontrolu zadržati želi Magisterij (svojevrstan diktatorski big brother, a zapravo metafora organizirane religije). Pullmanu, kao uvjerenu ateistu, isto je donijelo poprilično kontroverzi oko romana, no adaptacija Chrisa Weitza mračne, slojevite te značenjima i radnjom opsežne i detaljne trilogije odbacuje bilo kakvu anti-religioznost, sukob okupljajući oko racionalnog uma i slobodne volje, opresivnih organiziranoj tiraniji održavanja hijerarhijskoga reda. Također, Weitz maksimalno ogoljuje radnju, opterećujući je prozaičnim dijaloškim pojašnjenjima, što kao rezultat dobiva nedovoljno laku protočnost, odnosno gomila osjećaj užurbanosti, epizodičnog i natrpanosti obligatornih narativnih točaka u radnji.

Vizualno, film miješa narnijevske tridesete teških draperija i tamna drva sveučilišnih zdanja s hladnim plavičastim svjetlom snježnih i ledenih predjela sjevera posve u stilu Stephena Mackeyja, kreirajući efekt distanciranog i drugog, istinski supostojećeg svijeta u koji gledatelju (prisno emotivan) ulaz nije moguć.

No premda se vrlo lako može pomisliti da je riječ o pukom iskorištavanju mondenog interesa za fantastiku, poglavito uzme li se u obzir kastiranje top-zvijezda Daniela Craiga i Nicole Kidman, moguće je i da je upravo gaženje po gledatelju novom terenu i upoznavanje s neznanostima pulmanovskog svijeta jednostavno prezahtjevna stavka, koja će lako biti svladana u drugome dijelu. Nadamo se stoga da takav projekt neće biti neizvjestan poput Niza nesretnih događaja te da će i nastavci Tanki bodež i Jantarni dalekozor ugledati tamu kinodvorana.


Katarina Marić

Vijenac 362

362 - 17. siječnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak