Pala mi je sjekira u med

Pala mi je sjekira u med

Ne, nemojte misliti da me nedavno blagdansko vrijeme iznenadilo zgoditkom na lutriji ili da me okitilo nekom nagradom. Nisam ja te sreće. Istini za volju, jedinu nagradu (u životu), onu u obliku paketa Podravkinih proizvoda (mahom juha i Vegete), dobila sam zahvaljujući kukurikanju u telefonsku slušalicu. Čudo je bilo već i samo uspostavljanje kontakta s kontaktnim radijskim programom, a zadatak (2–3 urlika u slušalicu) lagan. Moram li uopće napominjati da je to bilo u mojim mnogo mlađim danima? Ipak, to je sve što sam – bez rada – ikada dobila, onako nizašto. No za dar mi i ne treba neki datum; dar mi je svaki dan kad ustanem iz kreveta i stanem na noge bez tuđe pomoći. Dakle, s te strane mogu reći da mi sjekira pada u med svaki dan. U zadnje vrijeme nekako sam sva u frazeologiji, pa valjda i za to postoji neki viši, meni skriven, zakon.

Frazeologija je, dakle, onaj dio jezikoslovlja koji se bavi proučavanjem stalnih veza među riječima u kojima je jedna sastavnica (ili više njih) izgubila svoje osnovno značenje. To je zanimljiva znanost, koju sam, pišući o knjizi Hrvatska frazeologija akademkinje Antice Menac, usporedila sa škrinjom što čuva narodnu mudrost i okamenjenu nam je predaje da je i mi dalje čuvamo i prenosimo drugima. Kako je u davnini priroda sa svojim mijenama bila glavni orijentir u životu onih ljudi koji su s njom i od nje živjeli, tako su i brojni frazemi nastali u tom suživotu čovjeka i prirode. Pa premda su nam mnogi frazemi danas mutni ili potpuno nerazumljivi, ipak ih ponavljamo u onom obliku kako smo ih naslijedili. I dobro je da je tako dok je tako. Jer frazem prestaje biti frazem ako mu se koji dio promijeni tako da bude nama današnjima, koji ionako sve manje razumijemo riječi vlastita jezika, »logičniji i razumljiviji«. Evo, na primjer, u kakvim se sve sponama može naći imenica sjekira (ie. *sek-, prasl. *sěkti, lat. secare, sjeći, securis, sjekira; stvnjem. saga, pila i razg. žaga): iskopati, odnosno zakopati, ratnu sjekiru znači ne samo zaratiti se, odnosno prestati ratovati (u skladu s indijanskim običajima), nego i u prenesenom značenju posvaditi se, zavaditi se, pa se pomiriti. Plivati kao sjekira znači zapravo ne znati plivati, biti pijan kao sjekira znači biti jako pijan ili trešten pijan, naljoskan. Ako tko obeća da će doći makar i sjekire padale, onda znači da će doći sigurno, bezuvjetno, svakako, pošto-poto, bez obzira na vrijeme. Isto obećanje daje se i frazemom Makar i fratri s neba padali. Dakle, i ako se sve uroti protiv mene, ako mi stvori i nepremostive zapreke, ja ću, uvjeravam te, doći.

Ako se pak komu što iznenada posreći, ako dobije i više od onoga što je očekivao, a pogotovo ako – kao grom iz vedra neba – uspije neočekivano popraviti svoj materijalni položaj, to lijepo izražava frazem Pala mu je sjekira u med. Nekoć, dok nije bilo ni centralnoga ni skupoga toplanskoga grijanja, ljudi su se grijali »klasično«, na ugljen i drva – a u krajevima gdje je drva bilo u izobilju, samo na drva. Priroda je diktirala poljske i šumske radove, pa se točno znalo što se u kojem dijelu godine, preciznije: u kojem mjesecu, radi. Današnji hrvatski nazivi za mjesece to vrlo dobro pokazuju. Tako se, na primjer, siječanj ne zove siječanj tek tako, nego upravo po glavnoj aktivnosti u tom mjesecu: po sječi drva. U tom su se mjesecu sjekla drva i vozila kući, pilila, cijepala i slagala, jer morala su se prije loženja i dobro osušiti. Mokro drvo slabo gori, a i ne razvija dovoljno topline. Zna se da se pčele – i divlje i domaće koje pobjegnu – zavlače u šuplje drveće, u duplje, pa kad se takvo drvo siječe ili cijepa, može oštrica sjekire doslovno upasti u med. Zna se i to da je med nekoć bio jedino sladilo, a i danas se cijeni i kao lijek i kao prirodan zaslađivač. Onaj koji bi sjekirom dopro do meda – dakle do besplatne, a iznenadne i vrijedne hrane – zaista se mogao smatrati sretnikom. Stoga je frazem Pala mu je sjekira u med primjeren odraz te sreće. Kao gradskom djetetu, nije mi bilo dano da doslovno upadanje sjekire u med prilikom sječe ili cijepanja drva vidim vlastitim očima, no mogu zamisliti sreću i iznenađenje koje je doživio i opisao akademik Stjepan Babić u svojoj Hrvatskoj jezikoslovnoj čitanci (Globus, Zagreb, 1990): »To sam i sam (upadanje sjekire u med) jednom u djetinjstvu doživio. Dovezao stric iz šume drva pa ih cijepao i naišao na med. Bila je velika radost za sve. Taj mi je doživljaj kasnije pomogao da shvatim ovu frazu sa sjekirom.«

No kako mi današnji u doticaj s medom ne dolazimo više sjekirom nego žlicom (metateza od lžica), bilo je pokušaja da i to utječe na frazem, pa je negdje zabilježen i kao: Pala mu je žlica, a još češće i s turcizmom kašika (tur. kaşik), u med. Jer mi danas, razumije se, jedemo med žlicom. Kao da su ga naši stari jeli sjekirom?! No kakva bi to bila iznenadna sreća i dobitak da vam žlica padne u med? Nikakva – dapače, suprotno. Kad vam žlica padne u med, sva je prilika da ćete se ulijepiti, umrljati, vjerojatno i zaflekati, dok je ne izvadite iz te žitke sladosti. Ali, osim te ljepljive nezgodacije, to znači da med već imate, da na njega niste sretnim slučajem naišli, pa će padanje žlice u tu žitku masu svjedočiti više o vašoj nespretnosti i šeprtljavosti nego o sreći. A i u etimologiji same riječi žlica račvaju se (zbog različitih poluglasova) dva kraka: po prvom (*lúga), žlica bi značila »ono što je izdubeno iz drva«, a po drugom (*lüga) »ono što se oblizuje«. Očito se na žlicu može primijeniti i jedno i drugo.

Dakle, frazem Pala mu je sjekira u med ima smisla samo u navedenom obliku. Uvođenje žlice ili kašike nema opravdanja. Štoviše, ono bi uništilo svu slikovitost i nutarnju logiku po kojoj je frazem i nastao. Za eventualnu slabiju razumljivost ovoga frazema nije kriv sam frazem, nego današnji naraštaji, kojima je i poznavanje narodnoga života i običaja, ali i znanje vlastita jezika, sve oskudnije. Zato su upravo frazemi današnjim naraštajima (potvrde nalazim svaki dan) tvrd orah.