Osjećam, dakle, jesam

Osjećam, dakle, jesam

Daniel Heller Roazen, The Inner Touch: Archeology of a Sensation (Unutrašnji dodir: arheologija osjeta), Zone Books, New York, 2007.

Uobičajena je uporaba termina sensus communis ili common sense u značenju zdrava razuma ili ispravna rasuđivanja. Nova knjiga Daniela Hellera Roazena Unutrašnji dodir: arheologija osjeta ne osporava to tumačenje, no usložnjava ga aspektom sadržanim u samu terminu, a to je osjet. Osnovno je pitanje Roazenove knjige što su filozofija, ali i život, izgubili s kartezijanskom tradicijom. Da bi odgovorio na ta pitanja, autor poseže za primjerima iz povijesti filozofije koji pružaju drukčija tumačenja odnosa mišljenja i osjeta, mišljenja i tijela, čovjeka i životinje, ne bi li bacio drukčije svjetlo i na neke suvremene pojave poput određenih vidova otuđenosti suvremenog čovjeka.

Roazenov povijesni pregled mjesta osjeta u filozofskoj tradiciji započinje aristotelijanskim problemom common sensa te ne manje važnim promišljanjem osjeta dodira, koji Aristotel smatra najvažnijim osjetom, onim koji je, uz okus, u čovjeka razvijeniji no u drugih životinja. Pitanje common sensa ili općeg osjeta tako je usko vezano uz problem složena osjeta, pri kojem osoba, u istom trenutku, percipira više osobina neke stvari ili pojave dostupnih različitim osjetilima, ali i uz problem tzv. osjeta osjeta, odnosno uz pitanje na koji način ili s pomoću kakve sposobnosti osoba osjeća da posjeduje određeni osjet.

Aristotel smatra, tumači Roazen, da za svaki osjet postoji njegova zasebna i opća funkcija pa tako svaki zaseban osjet prati jedna opća sposobnost ili opći osjet kojim čovjek, primjerice, osim što vidi nešto ili čuje nešto, biva aficiran i vlastitom moći percepcije u smislu da osjeća da vidi ili osjeća da čuje. Taj opći osjet može se interpretirati i kao refleksija i kao svijest, no ono na što autor pokušava ukazati nije prepoznavanje mišljenja ili svijesti u aristotelijanskom pitanju općeg osjeta, nego prepoznavanje osjeta u onim pojavama koje se tradicionalno drže čisto misaonim.

Roazen to čini, primjerice, suprotstavljajući kartezijanski cogito ergo sum aristotelijanskom povezivanju egzistencije ponajprije s osjetom nudeći, na taj način, prikaz misaone tradicije, koja, pridavši osjetu, a ne mišljenju ontološko prvenstvo, problematizira osjet i u drugih živih bića interpretirajući ga kao preduvjet njihova samoočuvanja i opstanka. Tako će, primjerice, Augustin pisati da je upravo osjet kojim živa bića percipiraju da žive ono što im omogućuje da se održe i traju, odnosno da »svaki život, da bi se održao, mora sebe percipirati«. Drugim riječima, percepcija vlastitoga postojanja nije isključivo intelektualno postignuće čovjeka kao mislećega bića, nego, kao osjet postojanja, pripada svim živim bićima omogućujući im da opstanu. Doduše, neki autori poput Campanelle ići će tako daleko da će i neživim bićima pridavati tu osobinu. Ono što je za Roazena važno kod tih promišljanja jest da takav pristup percepciji ne postavlja barijeru između nje i svijesti ili između osjeta i mišljenja, već prije »poroznu membranu povezujući svako stanje svijesti s beskrajnim nesvjesnim iz kojeg je poteklo i u koje se uvijek može vratiti«. Roazen stoga citira Leibniza, koji kaže kako su sve promjene tijela ili duše neprekidne, odnosno da ne postoji oštra i kvalitativno nepremostiva razlika između mišljenja, svijesti i osjeta, već samo kontinuitet prijelaza na način da »svaka svjesna percepcija proizlazi iz manjih, premalih da bi se zadržale i osjetile.« Objašnjena na ovaj način, razlika između brojnih, nezapaženih osjeta okoline i svijesti o konkretnom osjetu nije razlika prisutnosti ili odsutnosti osjeta uopće, već u njegovim stupnjevima.

No, navodeći ove i slične primjere iz povijesti filozofije Roazen ne želi samo ukazati na drukčija promišljanja odnosa mišljenja, osjeta i svijesti, već i implicirati odgovore na neke suvremene probleme poput, primjerice, osjećaja otuđenosti kao svojevrsne masovne pojave neosjetljivosti i praznine koji, čini se, prema Roazenu vode sve do kartezijanskoga dualizma. Nije stoga slučajno što knjiga završava analizom duševnih poremećaja depersonalizacije, čija je bitna osobina nenarušena lucidnost subjekta uz odsutnost bilo kakve percepcije bivanja živim. Za te poremećaje Roazen će stoga zaključiti da skrivaju istinu o problemu i rascjepu modernoga subjekta, pri čemu taj misleći, no anestezirani, iskustvom siromašan subjekt »svjedoči o konačnom obliku u kojem tradicionalni ‘common sense’ opstaje u naše doba«

Maja Profaca