OD PATETIČNOG ZAZIVA DO TVRDOGA TLA ČINJENICA

OD PATETIČNOG ZAZIVA DO TVRDOGA TLA ČINJENICA

Iz vijeka u vijek – Hrvatska poezija, Slavjanskaja poezija, Pranat, Moskva 2007.

Nema dvojbe da su antologije jedan od važnih oblika književne komunikacije, u kojemu se ističe kriterij izbora. Antologije su izbori i sažeci iz jednog ekstenzivnog područja književne djelatnosti. Antologije su stoga izbori iz izbora, kriteriji iz kriterija, gdje je oštrenje kriterija s raznim isprikama gdjekad jedino opravdanje njihova nastanka. Kad je riječ o Hrvatskoj poeziji na ruskom jeziku, u potrazi za zajedničkim kriterijima, sigurno je da ćemo potražiti mjesta gdje iskustvo suvremenoga hrvatskog pjesništva nalazi uporišta u iskustvu ruske moderne poezije. Bez obzira što će na to pitanje najbolje moći odgovoriti ruski čitalac, mi ćemo ipak moći u stanovitoj mjeri opipati bělo prijevoda, osluhnuti mjeru njegova eufonijskog uživljavanja u ponudu izvornika. Nema dvojbe, s druge strane, da je ponuda tako muzikalna glazbala kakvo je ruski jezik bila obećavajuće polazište na koje je trebalo dati sadržajan odgovor.

U razmatranju kriterija ovog antologijskog izbora valja uzeti na znanje da je on u stanovitoj mjeri ishod prevodilačkog samoodlučivanja. Drugim riječima, prevodioci su se u konačnom izboru, iz prijedloga konzultanata, odlučili za tekstove koji su podobniji za prevođenje na ruski jezik, njegovim današnjim stanjima i uvjerenjima. U bibliografiji se kao skupni pregledi hrvatske poezije navode: Tea Benčić Rimay I bude šuma, Miloš Đurđević Kupujemo bodeže, Zvonimir Mrkonjić Međaši i Slobodan Prosperov Novak Povijest hrvatske književnosti. Ishod je po našoj ocjeni prihvatljiv i u nekim slučajevima vrlo solidan, gotovo bi se reklo da on odražava prosjek antologičarskih odnosno kritičkih odluka za pojedine pjesničke koncepte i osobnosti. On je barem izdignut iznad taštine osobnih stajališta antologičara koji iz vlastitih ideoloških ili inih stajališta nekog pjesnika izostavljaju ili dodaju.

Konkretno, ne zahvaćajući u kompleks Drugoga svjetskog rata, za što ima uvjerljivih razloga, izbor počinje od poratnih krugovaša, točnije od Vesne Parun, Bore Pavlovića, Zvonimira Goloba i Slavka Mihalića, a zaključuje se s Tatjanom Gromača. Između njih su Branislav Zeljković, Josip Pupačić, Miroslav Slavko Mađer, Milivoj Slaviček, Ivan Slamnig, Vlado Gotovac, Zlatko Tomičić, Antun Šoljan, Zvonimir Balog, Vesna Krmpotić, Dalibor Cvitan, Danijel Dragojević, Josip Stošić, Mate Ganza, Marija Čudina, Arsen Dedić, Alojz Majetić, Mladen Machiedo, Josip Sever, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić, Ante Stamać, Dubravko Horvatić, Nikica Petrak, Boris Maruna, Stojan Vučićević, Mario Suško, Gojko Sušac, Željko Sabol, Milan Milišić, Tonko Maroević, Branimir Bošnjak, Stjepan Gulin, Ljerka Mifka, Luko Paljetak, Ivan Rogić Nehajev, Borben Vladović, Goran Babić, Andriana Škunca, Jakša Fiamengo, Slavko Jendričko, Zvonko Maković, Vesna Biga, Jozefina Dautbegović, Sonja Manojlović, Milorad Stojević, Milko Valent, Branko Maleš, Gordana Benić, Drago Štambuk, Božica Jelušić, Sead Begović, Dražen Katunarić, Anka Žagar, Mile Stojić, Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Hrvoje Pejaković, Delimir Rešicki, Sanja Lovrenčić, Krešimir Bagić, Nikola Petković, Božica Zoko, Sibila Petlevski, Miroslav Kirin, Miljenko Jergović, Drago Glamuzina, Tomica Bajsić, Ivica Prtenjača, Tvrtko Vuković, Ervin Jahić, Tatjana Gromača. Sve u svemu sedamdesetak autora, nešto malo više iznad prosjeka autora zastupljenih u sličnim antologijama.

Treba reći da kritička stajališta o mnogim od spomenutih imena nisu u našoj kritici usuglašena, a u nekim slučajevima ona su još predmet marginalnih prijepora. Sve to ruskoj antologiji ne oduzima na vrijednosti bez obzira na poteškoću definiranja njezina autorstva. Ona naprotiv unosi novost u načelu izbora autora i pjesama: autorstvo na razini prevodilačke radionice, kojoj je pisac informativnog predgovora Hrvatska poezija: jezik naraštaja, Fikret Cacan, bio koordinator, supervizor i finalni suprevodilac. Gledajući na ostvarenu cjelinu ruske antologije, možemo zaključiti da se iznad zanimljivo iscrtana tematskog luka izdvajaju kulminacijske točke jakih pjesničkih individualnosti, panorama što bitno ne odstupa od one hrvatskog čitaoca upućenog u tijekove suvremenoga hrvatskog pjesništva.

Kažimo prethodno da se te kulminacijske točke uglavnom podudaraju s vrsnoćom prijevoda, barem prema sumarnom uvidu autora ovoga teksta. Antologija se, kako smo naznačili, otvara Vesnom Parun i to njezinom programskom pjesmom Ja tjeram krdo riječi, kojom započinje dijalog s riječju i sa sudbinom do pomirbe s porazom u pjesmi Ti koja imaš ruke nevinije. Ali dok ruski jezik pogoduje Paruničinoj patetici, njemu manje pogoduje preciznost iskaza Mihalićeva beznađa, pa se stoga izbor usmjerava prema pjesnikovim kasnijim zbirkama. Slamnigova Barbara ima sreće s dečkima, pa joj je bio zajamčen uspjeh, kao nedavno i na češkom. U pjesmama Danijela Dragojevića, nepovjerljivim prema drugim medijima, prevodilac je pouzdano slijedio riječi izvornika makar i bez slutnje prešućene cjeline na koju se pjesnik poziva. U ruskom se dobro udomila Marija Čudina sa svojom mješavinom novog srednjovjekovlja i surealizma, a Dedićev Upravni govor našao je primjereni šansonjersko-estradni ton udomaćen u ruskoj poeziji. Na sličan je način u pjesmama Josipa Severa vrsno vrednovana njegova veza s dikcijom Majakovskog i Hljebnjikova, pogotovo što je riječ o kasnom antiautoritarnom Severu. Najveće iznenađenje i vrhunski domet antologije pjesme su Borisa Marune s njihovim razuzdanim asocijacijama kao parodijom globalističke hobotnice. Pretjerano bi bilo u cjelini tvrditi da su svi prijevodi besprijekorni; zapazit će se na primjer težnja da se otupi oštrina izričaja te zamijeni zamagljenijim i poetičnijim ili da prijevod prepriča izvornik, gdjekad štoviše u nastojanju da se postigne rima tamo gdje je nema. Ali treba reći da to nikada ne ugrožava ostvarenje cjeline.

Valja stoga na kraju odati priznanje prevodiocima koji su se latili teška posla i priveli ga uspješno ishodu. To su: Vladimir Kornilov, Oleg Maljevič, Irina Ermakova, Viktor Širokov, Ana Besmjertnaja, Sergej Mnacakanjan, Ivan Golubničij, Mihail Pismjenij, Irina Kovaljova, Ivan Bjelokrilov, Olga Panjkina, Vjačeslav Kuprijanov, Nikolaj Pjerejaslov, Svjetlana Soloženkova, Andrej Pustogarov te redaktorica Ina Kuznjecova. I, kako je navedeno, u knjizi nisu mogla biti zapisana imena svih suradnika. Fikret Cacan bio je prisutan u mnogim fazama organizacije prevođenja i dotjerivanja prijevoda i on je u velikoj mjeri zaslužan za uspjeh cjeline.

Zaključimo, Hrvatska poezija ostvarila je svojim sažetkom znakovit luk hrvatskoga modernog pjesništva od patetična zaziva odsutnog života i razočarana egzistencijalnog nalaza do smirena uvida u očevidnost predmetnog svijeta, preko otkrića označiteljske atrakcije teksta do persiflaže kao svjetonazora pa do povratka tvrdom tlu činjenica i istini gole riječi.