LJUDSKO LICE SLIKARSTVA

Izložba Vatroslava Kuliša Herbarium pictorium, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 11. prosinca 2007 – 3. veljače 2008.

LJUDSKO LICE SLIKARSTVA

Koliko god temperamenta ima u Kuliševoj gesti i izboru palete boja, toliko je suprotni pol proživljenih i osviještenih istančanih duhovnih razina uvijek blizu u nekom sloju slike. Elementu vatre i vode u posljednjem se ciklusu pridružuju zrak i zemlja, kako u koloritu, tako i u atmosferi

Najnoviji ciklus slika Vatroslava Kuliša (1951) nastalih tijekom 2006. i 2007. u kombiniranoj tehnici jasno iskazuje potrebu umjetnika za uspostavljanjem nekih novih metijerskih, kompozicijskih i emotivnih razina duboko povezanih s pulsom prirode, mijena godišnjih doba i atmosferom putovanja krajolikom Australije. Ne bježeći od asocijacija na pejzaž, bilje i prirodu, Kuliš se istovremeno vraća još bliže apstraktnoj ideji čistoga slikarstva, onomu što je u jednom intervjuu iz 2001. pojasnio kako je »dok slika bliži tradicionalnu istočnjačkom shvaćanju slikarstva koje pokret rukom kistom po podlozi vidi kao produžetak koji bilježi trag duše«. Uvijek na teškoj poziciji balansiranja između spontana izljeva gestualne tradicije suvremenoga slikarstva i odjeka apstraktnog ekspresionizma te njegovanja finih nanosa pigmenta gdje se ne bježi od horror vacui – a po cijenu osjetne praznine velikoga formata, Kuliševo ću slikarstvo uvijek gledati kroz prizmu kristalno čiste i precizne odrednice Tonka Maroevića apstraktne meditativnosti (1996). Jer, i kada metijerski temperamentno divlja unutar polja slike, na tragu rockerskih riffova i bridgeova, Kuliš uvijek nekako uspijeva očuvati dostojanstvo slikarske kontemplacije, ponekad bremenite i nametnute si izolacije u atelijeru; u onim trenucima kada se prazno platno pretvara u najgoreg neprijatelja, a vani dečki igraju nogomet i dogovaraju se o prvom svibanjskom odlasku na more... Koliko god temperamenta ima u Kuliševoj gesti i izboru palete boja, toliko je suprotni pol proživljenih i osviještenih istančanih duhovnih razina uvijek blizu u nekom sloju slike. Elementu vatre i vode u posljednjem se ciklusu pridružuju zrak i zemlja, kako u koloritu, tako i u atmosferi. Iako će biti zapaženo kako u toga slikara više nema straha od velikog formata, ovdje je ipak riječ o jednoj drugoj umjetničkoj situaciji. Kuliš, naime, ne pripada onoj formaciji slikara koji slici prilaze kao konceptu, zadatku, matematičkoj jednadžbi; hladno, suzdržano, poput ugasla ljubavnika umornoj ljubavnici ili otvorenu molitveniku nakon tjedna posta na vodi i pogači. U tom smislu, Kuliš je trenutno možda jedini hrvatski slikar koji je duhovno i karakterno na istoj liniji Murtićeva hedonističkog temperamenta i Kaštelančićeve eruptivne strasti slikanja, Kulmerove lepršave ljubavi prema metijeru i duboka procesa voljenja prenošenja pigmenta na platno Dalibora Paraća, gdje su mijene prirode i erosa izjednačene. O njemu se ne može govoriti kako je baštinio svoje velike prethodnike, jer je njegova struktura ličnosti u crtama bitnima za njegov odnos prema slikarstvu upisana u njegov kôd.

U procesu Kuliševa susreta s praznim, novim platnom zbiva se trenutačno, nekalibrirano prenošenje vlastite nutrine, i kao da kolorit što se javlja na slici vibrira prema emotivno-duhovnim razinama tog umjetnikova trenutka. Motiv je najčešće samo kompozicijski alibi, komponenta za potpaljivanje plamena hladna ili topla spektra. Pa i kada su neke slike možda dorađenije, a u nekima i sâm umjetnik osjeća kako nešto nedostaje ili je pobjeglo sa slike (zapravo iz njega samoga!), ovaj slikar ima dovoljno hrabrosti suočavanja sa samim sobom, kolegama i umjetničkom publikom da izloži i takva platna. Kuliš je slikar koji u izlagačkom kontekstu nema figu u džepu, i koji će namjerno izložiti neko platno za koje je i sam svjestan da bi možda moglo biti ostavljeno u atelijeru kao zrcalo teškoga dana ili mučne noći. To je ono ljudsko lice njegova slikarstva, gdje progovara svijest o nesavršenoj, krhkoj ljepoti, o tomu kako je život mnogo češće »loša noć u lošoj gostionici« (Sv. Tereza Avilska), nego lažno forsiranje kalkulantskih estetskih mantri u intelektualnim sferama. Jer, smisao postojanja jest da fino uskladimo sve naše unutarnje razine, od karnalne, preko srčane, duševne i mentalne, ne forsirajući ni jednu kao nadmoćnu. U tomu se krije uravnotežena mudrost Kuliševa novoga ciklusa – u slikarskom metijeru savladana lekcija da se bez duha ne može spoznati srce, ali i da intelekt odumire bez duše i intuicije.

Iva Körbler