Leone je izvukao najbolje iz mene

Leone je izvukao najbolje iz mene

Film je moja velika ljubav, gotovo kao i kazalište. No, u našoj zemlji novi glumci jako teško dolaze do filma. Da čujem za neku audiciju, išao bih na nju, no to u Hrvatskoj očito nije praksa. Slična je situacija i u serijama i čini mi se da se neki glumci previše troše. Ne znam tko može vjerovati u lik nekoga glumca ili glumice ako u tri serije ili filma zaredom tumači sličnu osobu. Mislim da bi osvježenje bilo dobrodošlo

Premda je široj javnosti poznat ponajprije kao televizijski lik zahvaljujući popularnoj seriji Villa Maria, mladi zagrebački glumac Mislav Čavajda (1980) sve se više afirmira vrlo uspjelim, ozbiljnim kazališnim ulogama, a višestruku darovitost pokazao je ponajprije u zahtjevnoj ulozi Leonea Glembaya u glazbeno-dramsko-plesnoj predstavi Glembajevi prema tekstu Miroslava Krleže, s glazbom Marjana Nećaka, u koreografiji Staše Zurovca i režiji Branka Brezovca u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Čavajda se glumom počinje baviti kao šestogodišnjak u Dramskom studiju, u klasi Zvjezdane Ladika, gdje ostaje trinaest godina. Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu upisuje 2000. godine, 2006. angažiran je u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, a 2007. prelazi u Teatar &TD.

Povod ovome razgovoru upravo je njegov angažman u Teatru &TD u Zagrebu, u kojem je nastupio u predstavi Hanjo Jukija Mishime u režiji Senke Bulić (ponovno na repertoaru 28. i 29. siječnja), a upravo se priprema za premijeru (u petak, 18. siječnja) dvostruke operno-dramske predstave Didona i Enej / Smrt u Veneciji u režiji Olivera Frljića.

Projekt u kojem sudjelujete zvuči prilično ambiciozno...

– Projekt je doista ambiciozan. U posljednje se vrijeme i nadam samo ambicioznim stvarima, ništa manje ne zadovoljava me. I ja i cijeli ansambl ušli smo u projekt s vrlo pozitivnom energijom. Na jednoj se sceni igra u opernom kodu, na drugoj u dramskom, a sve se odigrava s jednim ansamblom. Postoji čvrsta, gotovo matematička struktura, koja omogućava glumcima da izlaze iz jednog komada i ulaze u drugi, od jedne do druge publike.

Kakvi su vaši likovi u toj nesvakidašnjoj predstavi?

– Smrt u Veneciji žešće je adaptirao Oliver Frljić, koristeći se mnogim elementima iz filma. Svi glumci igraju sve uloge, osim Ane Karić, koja je Gustav von Aschenbach. Nema odgovora tko je Tadzio, jer svi žele biti Tadzio, pa se u toj ulozi mijenja nekoliko glumaca. Također se izmjenjuje nekoliko glumaca u ulozi naratora, pa i novinara koji obavljaju intervjue s Aschenbachom. U Didoni i Eneju zajedno nastupaju glumci i operni pjevači. Oduvijek me zanimalo razbijanje opernoga koda. Operna gesta i mizanscen uglavnom su čvrsto zadani, i meni je prije bilo čudno zašto je operna gluma toliko različita od dramske, no poslije sam shvatio da pjevanje tjera pjevače na određenu vrstu mimike i geste. Predstava se bavi i tim razlikama opernog i glumačkog koda. Operna pjevačica Didona živi u svojim zakonitostima opere, dok je Enej glumac koji nema sposobnosti opernog pjevanja, i zanimljivo je vidjeti što taj glumac donosi u čvrsto određen svijet opere, kako narušava Didonin svijet. Didonu tumači Vlatka Oršanić, a ja glumim Eneja.

Predstava je, sudeći prema najavi, u duhu nove poetike Teatra &TD, koji ide na smjelije, avangardnije, eksperimentalnije predstave nego prijašnjih godina, za što nedvojbeno postoji tradicija u toj kući. Neke predstave, poput Hanja u kojem nastupate, pomalo su zbunile publiku, a kritika ju je više opisivala nego interpretirala...

– Reakcije su bile zanimljive, a takav tip teatra inače se ne može vidjeti u Zagrebu. Za mene je to bio prvi susret s Mishimom i takvom poetikom. No, bilo je vrlo malo negativnih kritika. Redateljica Senka Bulić htjela je samo mene za ulogu koju sam tumačio, usprkos mojoj zauzetosti premijerom Othella u Rijeci, pa smo morali u kraćem vremenu razraditi moj lik, no mislim da sam uspio ući u taj svijet.

Vaš lik u toj predstavi svojevrstan je objekt žudnje...

– Da, on je objekt žudnje koji se postavlja između lika Ane Karić kao slikarice i Ivane Jozić kao prolupale gejše, koja čeka muškarca kojeg je davno izgubila i s kojim je dogovorila susret na kolodvoru na klupi, razmjenjujući lepeze kao znak ljubavi. U međuvremenu je slikarica sigurna da je zarobila mladu gejšu, učinivši je ludom i svojom. Kada se muškarac konačno pojavi, ona je toliko luda da ga ne prepoznaje. Tako moj lik i ne uspijeva unijeti preveliku pomutnju.

Kao glumca prilično vas zanima scenski pokret...

– Apsolutno. Ne mogu reći da sam se intenzivno bavio pokretom na Akedamiji ili izvan nje, u nekim radionicama, nego se to jednostavno počelo događati. Najviše sam na scenskom pokretu radio u Glembajevima, koji su za mene bili fantastično iskustvo. Ta uloga spojila je sve u meni: glumačko, tjelesno, glazbeno... Mnogo mi je pomogao i Galiano Pahor i jasno redatelj Branko Brezovec. Pokret je tamo počeo izlaziti iz mene, gotovo nekontrolirano, i sve što sam glumački proživljavao moralo je proći kroz pokrete tijela da bi izašlo van. U toj predstavi bio sam sto posto siguran, što inače nikad nisam, da je to bilo ono pravo. Tada sam osjetio što doista znači glumački rad i mogu reći da sam neopisivo uživao u tome. Mislim da gesta i mizanscen ne mogu biti kvalitetno stvoreni ako ih glumac nije sam u sebi proživio u ulozi u kojoj radi. Onda to ne prelazi rampu, ne prelazi u publiku.

Premda je u predstavi najeksponiranija bila Severina, a i lik Leona bio je izazovan, bila je to ponajprije predstava Galiana Pahora. On je bio i Glembay i barunica Castelli, potpuno je vladao predstavom, i čini mi se da bez njega više nema te predstave...

– S Galianom sam imao izvrsno partnerstvo na sceni, koje ću teško ponovno doživjeti. Mislim da smo zajedno jako dobro funkcionirali. I Brezovec je to osjetio, i ostavio nam veliku slobodu, osobito u drugom činu.

Je li predstava snimljena?

– Ne. Snimljena je prva premijera s Alenom Liverićem. Molio sam i molio da se snimi, ali uzalud. To vjerojatno nikad u životu neću prežaliti. Zaboli me kad pomislim na to. Tamo sam vjerojatno bio biće iz sapunice, alternacija...

Villa Maria donijela vam je popularnost, no sad ste se vratili u kazališne vode, ali ne u mainstream kazalište, nego u posve drugu krajnost. Što vam je donijela televizijska uloga?

– Znam što mi je osobno donijela, premda to nikomu ne mogu dokazati, niti to koga zanima, pogotovo iz struke. Na Akademiji sam iz godine u godinu bio sve zatvoreniji, padalo mi je samopouzdanje. Na trećoj sam godini osjetio unutarnji poriv da se moram pomaknuti odatle i uhvatio sam priliku. Dogodilo se da sam se na toj ulozi glumački otvorio i prodisao punim plućima, koliko god to nekomu smiješno zvučalo. Uživao sam u tom poslu, radeći osam mjeseci dvanaest sati dnevno, sa smiješkom na licu i s punim uvjerenjem u to što radim, radeći maksimalno profesionalno. Nastojao sam upiti sve što se moglo upiti, od kamere do režije. Uloga mi je nažalost donijela slavu koju u nas nije teško postići, ali ju je teško zadržati, no donijela mi je i mnogo toga negativnog, i to upravo od struke. To me užasno frustriralo, bio sam neko vrijeme nesretan, u situaciji propitkivanja sama sebe, smisla onoga što radim. Struka je stvorila situaciju u kojoj više nije bilo bitno koliko si dobro nešto napravio, nego da je to bila sapunica. Tri sam godine nosio na čelu stigmu sapuničara, iznova se potvrđivao, izvlačio iz toga, brisao to s čela, i još to, nažalost, radim.

Bio sam u Rijeci, gdje sam napravio hvaljene uloge, sada sam se vratio u svoj rodni grad, imam svoje radno mjesto, i sad se opet moram potvrđivati. Ne znam koliko je više potrebno da mi se ta etiketa ukloni sa čela, da struka shvati da me duboko zanima kazalište, film, pa i televizija...

Mislim da ste to potvrdili ulogom Leona Glembaya, no promijenila se i klima – od tada su sapunice procvjetale i gotovo nema glumca koji ne nastupa u nekoj sapunici ili seriji...

– Da, i neke od novih serija daleko su lošije od naše, gotovo negledljive. Želio bih samo naglasiti koliko je za mene kao mlada glumca bitnije od slave baviti se onim što volim. Teško je ponekad kad čovjek toliko uloži da to malo ljudi zapaža.

Što je bio razlog vašeg odlaska u Rijeku?

– Čini se da idem kako me voda nosi. Galiano Pahor, koji je tada bio ravnatelj Drame, zapazio me, nazvao me, upoznao se sa mnom, i nakon razgovora pozvao me u Rijeku. Odmah smo kliknuli, i on je zahtijevao da dođem u ansambl. Ja sam također osjetio da je to prilika za mene i došao sam u Rijeku. Nastupao sam u predstavama Glembajevi, Othello, Poligraf i Ničiji sin.

Privlači li vas film? Biste li išli na audiciju za neke filmske uloge?

– Neupitno. Film je moja velika ljubav, gotovo kao i kazalište. No, u našoj zemlji novi glumci jako teško dolaze do filma. Da čujem za neku audiciju, išao bih na nju, no to u Hrvatskoj očito nije praksa. Slična je situacija i u serijama i čini mi se da se neki glumci previše troše. Ne znam tko može vjerovati u lik nekoga glumca ili glumice ako u tri serije ili filma zaredom tumači sličnu osobu. Mislim da bi osvježenje bilo dobrodošlo. Nažalost, neki filmski redatelji vrlo rijetko idu u kazalište, pa ne mogu vidjeti ono što radimo. S druge strane, gledajući likove najnovijih hrvatskih filmova, nema baš previše uloga u kojima bih rado vidio sebe. Možda po habitusu ne odgovaram tematici, prostoru i vremenu u kojem se većina naših filmova događa.

Razgovarao Zlatko Vidačković