Vijenac 362

Kritika

Jezikoslovlje

Latinski jezik – stoljetni suputnik hrvatskoga

Vladimir Vratović, Latinski u hrvatskom kontekstu, Biakova, Zagreb, 2007.

Jezikoslovlje

Latinski jezik – stoljetni suputnik hrvatskoga



Vladimir Vratović, Latinski u hrvatskom kontekstu, Biakova, Zagreb, 2007.


Čekala sam više mjeseci hoće li tko zabilježiti izlazak knjižice Vladimira Vratovića Latinski u hrvatskom kontekstu, no vidjela nisam ništa. Kao da nije zatitralo ni srce ni pero ni jednoga klasičnog filologa, u čemu su ih u općem nemaru i ravnodušnosti u stopu slijedili i svi kroatisti, pa da ne ostane baš na posvemašnjoj šutnji, nije bilo druge nego da se toga posla prihvatim ja. Nije to bio težak zadatak. Knjižica je vrlo zanimljiva i živo pisana, onako kako profesor Vratović i govori. Bila bi prava šteta ne upozoriti javnost na tu knjižicu osvjedočenoga borca za razumnost i pravilnost hrvatskoga jezika kad njegovi (u humanističkim znanostima sve neukiji) govornici posežu za blagom iz jednoga drugog jezika – u ovom slučaju latinskoga – a to je područje koje Vratović ima u malom prstu, pa nas može poučiti iz prve ruke. Od 1977. bio je šef Katedre za latinski jezik i rimsku književnost, a od 1987. do 1997. (do umirovljenja) šef Katedre za hrvatski latinizam na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Da je ostao samo u užim okvirima svojega znanstvenog interesa (Hrvatski latinisti, Hrvatski latinizam 15. i 16. stoljeća, Hrvatski latinizam i rimska književnost, Latinsko pjesništvo u Hrvata...), vjerojatno bi živio mirno. No nerv i ostrašćena ljubav prema hrvatskom jeziku podjednako kao i prema latinskom nisu mu dopustili da ne progovori i o nama današnjima, koji često posežemo za latinskim izričajima, a sve češće pogrešno i neznalački. Takve »krive Drine« ispravljao je profesor Vratović – nikad ravnodušno, uvijek osobno angažirano – punih petnaest godina u obrazovnoj emisiji Hrvatskoga radija Govorimo hrvatski, eda bi hrvatski govornici bili barem malo uljuđeniji i precizniji u svojim poprilično nesuvislim iskazima, za koje – ako ih po svojoj pameti začine »klasičnom starinom« – misle da će ih učiniti učenima, »pravim intelektualcima«.

Umanjenicu knjižica ne upotrebljavam kao vrijednosni sud, nego imajući pred očima opsegom manje djelo koje sadržava profesorove priloge iz navedene radijske emisije, ostavljene onakvima kako su bili izgovoreni, dakle bez »naknadne pameti«, a i bez ikakvih znanstveno-komparativnih opaski. No kako se prije Vratovića nitko nije sustavno i opširno, a prije svega svima razumljivo, bavio latinskim jezikom u hrvatskom kontekstu, već je i ova knjižica (ima 85 jedinica, no neke se i ponavljaju, ulazeći jedna u drugu kao isti problem osvijetljen iz raznih kutova) dobrodošao početak bavljenja tim vrlo važnim područjem i za hrvatski jezik i za hrvatsku kulturu. Svjedoci smo posvemašnje amerikanizacije društva, pa i ono što bi nam – s obzirom na dugogodišnju prisutnost latinskoga jezika u hrvatskoj kulturi i književnosti, ali i u politici i Crkvi – trebalo biti uvriježeno po latinskom, današnja hrvatska google-generacija misli da izvire iz engleskoga jezika (npr. CV nije im više curriculum vitae, nego si vi). Profesor Vratović u više navrata današnje neuke govornike pokušava naučiti pravilne naglaske latinskih riječi i sintagmi. Tako možete naći odgovor na pitanje je li dobro Olimpiâkos i Panathinâikos, Klaúdije, treba li nam doista Carmína Burana, no u tome nije sporan samo naglasak nego i broj i rod – je li to jednina ženskoga roda ili što drugo? Trebamo li npr. naglašavati emerítus i ricínus i sl.? Zašto se sve više širi imenica donor, u značenju darovatelja, samo u tom obliku, kad bi jedini ispravan oblik (kao tuđice) bio donator? Profesor navodi paralelizme preparator, kurator, korektor, koje ipak nismo prihvatili ni, srećom, proširili kao preparor, kuror, korigor. Zašto onda donor – pita profesor, tumačeći što i kako treba i zašto tako treba. Zanimljivo je i profesorovo pisanje o danas tako čestoj riječi mobitel ili o glagolu implementirati, za koji hrvatski političari i novinari koji prenose njihove riječi misle da je u hrvatskom jeziku nezamjenjiv, a Vratović doslovno kaže: »Ne bih samo izbjegavao izraze implementirati i implementacija, nego bih ih izbacio iz jezika. Imamo za njih 5–6 dobrih i vrlo jasnih hrvatskih riječi« (koje u članku i navodi). Tko li se sjetio naslov opere engleskoga skladatelja Henryja Purcella Dido and Aeneas prevesti na hrvatski kao Didona i Enej? Mi Hrvati toga junaka odavno zovemo Eneja, kao što je oblik Pythagŏras dao Pitagora, Matthías Matija, pa onda i Aenças – Eneja.

Da je takva knjižica kratkih savjeta potrebna danas, kad i u klasičnim gimnazijama ima više realnih razreda nego klasičnih (s učenicima grčkoga i latinskoga kao nastavljačima učenja tih jezika iz osnovne škole), više je nego očito. A koliko nam je zaista potrebna, neka pokaže jedan žalostan citat »misli 21. stoljeća«: »Gradonačelnik X. Y. kao fizički bolesna osoba nije u mogućnosti ni rasuđivati uredno. Mislim da je istinita ona grčka poslovica ‘U zdravome tijelu zdrav duh’. Budući da je gradonačelnik bolestan tjelesno, mislim da je bolestan i umno« (bubnu jedna bivša pročelnica, nije važno čega, u Sinju, a prenio je »Feral« od 4. siječnja 2008). Niti je grčka niti je poslovica. A da se znao cijeli stih (inače Juvenalov), znalo bi se da se danas krivo navodi samo drugi dio stiha, kao da zdrav duh može biti samo u zdravu tijelu. Cijeli stih glasi ovako: Orandum est, ut sit mens sana in corpore sano – Treba se moliti da bude zdrav duh u zdravu tijelu. Što na kraju reći na takva »znanja« nego ponoviti ono s početka. Ljudi sve manje znaju, još manje razumiju, no zato se time što misle da znaju obilno razmeću. Ali (onoj šačici već pomalo rezigniranih znalaca) i razotkrivaju.


Nives Opačić

Vijenac 362

362 - 17. siječnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak