Vijenac 362

Film

Beowulf, red. Robert Zemeckis

Junakove metamorfoze

Beowulf, red. Robert Zemeckis

Junakove metamorfoze


slika


Vizualni spektakl izveden performance capture tehnikom fotorealistične animacije, koji je anglosaksonsku epsku poemu imaginativnim scenarijem (naizgled nespojiva) dvojca Neil Gaiman / Roger Avary pretvorio u pomalo parodijski, pomalo subverzivni popkulturni, popcorn-frojdijanskom psihologizacijom bremenit pulp-kič, Beowulf je zanimljiv i inovativan spoj snažno-krvavog i provokativno-inteligentnog (u najdoslovnijem smislu) te djelo posebna izgleda i atmosfere.

Poigravajući se narativnim zadanostima epa, scenaristi ponajprije odbacuju crno-bijelu plošnost karakterizacije, a potom i junakovu mitsku, za bajkovito karakterističnu borbu s trima čudovištima, protumačivši je na, za moderna gledatelja primjeren, smjeli način. Poglavitu su preobrazbu naime doživjeli glavni antagonisti Beowulf i Grendel (by the way, šteta da do nas nije došao i istoimeni – Beowulf i Grendel naslov, Sturle Gunnarssona iz 2005. s Gerardom Butlerom u naslovnoj ulozi). Opako čudovište, Grendel postaje izmučen, fantazmagorični mutant golumovskog senzibiliteta, ubog i plačljiv lik (s nježnim glasom Crispina Glovera), a Beowulf dobiva nove slojeve i značenja.

Mitsko utjelovljenje silovita mlada junaka, koji mnoge elemente svoga životnoga puta dijeli s još jednim nordijskim junakom – Siegfriedom te jednako kao i svaki počinilac greške u urednom svijetu zakonitosti bajkovitog svoje greške mora platiti, Beowulf postaje humani heroj, iako ne i lišen pomalo nadljudske božanske atribucije i dimenzije, neovisno o tome bila riječ o staroj poganskoj kozmogoniji Danske 6. stoljeća ili pak nadolazećoj kristijanizaciji.

Pozivajući nas da na borbu pozovemo čudovišta u nama, a ne izvan nas, Beowulf tako postaje izazov tradicionalnoj nedodirljivosti junačkog i srčanog, odnosno razigrani, kompetentan i kompleksan ostvaraj herojske snage.


Katarina Marić

Vijenac 362

362 - 17. siječnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak