Junakove metamorfoze

Junakove metamorfoze

Vizualni spektakl izveden performance capture tehnikom fotorealistične animacije, koji je anglosaksonsku epsku poemu imaginativnim scenarijem (naizgled nespojiva) dvojca Neil Gaiman / Roger Avary pretvorio u pomalo parodijski, pomalo subverzivni popkulturni, popcorn-frojdijanskom psihologizacijom bremenit pulp-kič, Beowulf je zanimljiv i inovativan spoj snažno-krvavog i provokativno-inteligentnog (u najdoslovnijem smislu) te djelo posebna izgleda i atmosfere.

Poigravajući se narativnim zadanostima epa, scenaristi ponajprije odbacuju crno-bijelu plošnost karakterizacije, a potom i junakovu mitsku, za bajkovito karakterističnu borbu s trima čudovištima, protumačivši je na, za moderna gledatelja primjeren, smjeli način. Poglavitu su preobrazbu naime doživjeli glavni antagonisti Beowulf i Grendel (by the way, šteta da do nas nije došao i istoimeni – Beowulf i Grendel naslov, Sturle Gunnarssona iz 2005. s Gerardom Butlerom u naslovnoj ulozi). Opako čudovište, Grendel postaje izmučen, fantazmagorični mutant golumovskog senzibiliteta, ubog i plačljiv lik (s nježnim glasom Crispina Glovera), a Beowulf dobiva nove slojeve i značenja.

Mitsko utjelovljenje silovita mlada junaka, koji mnoge elemente svoga životnoga puta dijeli s još jednim nordijskim junakom – Siegfriedom te jednako kao i svaki počinilac greške u urednom svijetu zakonitosti bajkovitog svoje greške mora platiti, Beowulf postaje humani heroj, iako ne i lišen pomalo nadljudske božanske atribucije i dimenzije, neovisno o tome bila riječ o staroj poganskoj kozmogoniji Danske 6. stoljeća ili pak nadolazećoj kristijanizaciji.

Pozivajući nas da na borbu pozovemo čudovišta u nama, a ne izvan nas, Beowulf tako postaje izazov tradicionalnoj nedodirljivosti junačkog i srčanog, odnosno razigrani, kompetentan i kompleksan ostvaraj herojske snage.

Katarina Marić