Iščekivanja i razočarenja

Iščekivanja i razočarenja

Panonska filharmonija pod ravnanjem Zsolta Hamara pratila je trojicu solista na tubi od kojih je najviše oduševio engleski gost, Steven Mead, virtuoz na eufoniju. Varijacije na temu Rule Britannia Johna Hartmanna tražile su prave bravure koje je Mead izveo ne trepnuvši

Sada možda već zvuči zaboravljeno, ali pred Badnjak i Božić bili smo zatrpani božićnim koncertima. Osvrnut ću se na dva, održana dan za danom, 22. i 23. prosinca 2007. Prvi koncert božićnog naslova, održan u subotu, 22. prosinca, u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, bio je dio koncertnog ciklusa Lisinski subotom te je ugostio Panonsku filharmoniju pod ravnanjem Zsolta Hamara. Ipak, u prvom planu nije bio orkestar, nego neobični solisti: Panonska filharmonija pratila je soliste na tubi. Najviše je oduševio engleski gost, Steven Mead, virtuoz na eufoniju. Varijacije na temu Rule Britannia Johna Hartmanna tražile su prave bravure koje je Mead izveo ne trepnuvši (Mead je također izveo Sanjivi nokturno za eufonij i gudače suvremenog engleskog skladatelja Howarda Snella).

Tubisti Krunoslav Babić i Roland Szentpáli nisu se mogli uspoređivati s Meadom. Odsviravši uredno Why Do Nations G. F. Händela i Gabrielovu obou iz filma Misija Ennija Morriconea (sva je djela aranžirao tubist Roland Szentpáli), Krunoslav Babić pokazao je kako se tubom mogu svirati i popularna djela klasične i zabavnije provenijencije, ali mu nije uspijevalo privući pozornost koju je izazvao Mead. Uz to, tuba se pokazala slabom zamjenom za Gabrielovu obou – nedostajalo je unesenosti koju je tražila melodija, muzikalnosti i romantične širine, koji su nužni za izvedbu Morriconeove glazbe (dijelom je pogreška ležala na aranžmanu koji je prilično pojednostavnio Morriconeov bogati glazbeni izričaj).

Isto tako, tuba se pokazala slabom zamjenom za Vivaldijeve violine: Zima iz ciklusa Četiri godišnja doba, koju je izveo (i aranžirao) Roland Szentpáli, bila je prihvatljiva jedino kao iznimno poznato djelo koje se, kao kuriozitet, može izvesti i na tubi. No bilo je to samo prisjećanje na to kako pravi Vivaldi zvuči, jer instrument(alist) nije mogao stvoriti osjećaj dražesti pri izmjenama solista i tuttija, niti je nadopunjavao hladnu statiku gudača bojom odbljeska zamrznute kapljice – tuba je, umjesto toga, otapala zimu i vivaldijevski ugođaj. Szentpáli je također izveo aranžman solo pjesme Poslije sna Gabriela Fauréa, što je također bio blijed odraz originala, nešarmantan, ponovno samo mogućnost. Pritom je i orkestar ostao prilično bljedunjav. Zadržavši u svim točkama funkciju pratnje (gudači se nikada nisu dinamički dizali iznad mezzopiana, ali ipak treba zapaziti vrsnost puhača, koji su s lakoćom parirali tubistima, čak ih i podupirali u nastojanju da iz tube učine melodijski, solistički instrument), Panonska filharmonija nije ostavila odveć snažan dojam. Čak su i Mađarske slike Béle Bartóka za orkestar (bez tube) bile nedorečeni početak koncerta koji je, programom i sastavom, obećavao mnogo više. Izvođači su se (povremeno) budili iz stanja uspavane ljepotice tek na kraju, pri izvedbi Božićne rapsodije Vanje Lisjaka, jedinoga djela na koncertu koje je izvorno skladano za ansambl tuba i orkestar (doduše, i o tome bi se dalo razmisliti, s obzirom da je riječ o prigodnom spletu popularnih božićnih melodija iz cijeloga svijeta obrađenih za ansambl tuba).

U nedjelju, 23. prosinca, Zagrebački omladinski komorni orkestar (ZOKOR) u Hrvatskom glazbenom zavodu slavio je pedesetu obljetnicu postojanja. Bilo je lijepo u publici vidjeti nekadašnje članove orkestra koji su došli slušati današnje članove orkestra (orkestrom su, zahvaljujući djelovanju pod pokroviteljstvom Rudolfa i Margite Matz, prošle najmanje tri generacije poznatih glazbenika), a bilo je također lijepo u stanci pogledati prigodnu izložbu plakata, fotografija, novinskih kritika. Mladi su članovi orkestra sigurno i toplo izveli Božićni koncert, op. 6, br. 8 Arcangela Corellija. U tom se trenutku činilo da je barokna glazba, koja je zaposjela najveći dio programa, odličan izbor za koncert održan večer prije Badnjaka (iznimka je bila jedino Samba Ive Josipovića, koja je, na samu kraju programa uvela u sasvim drukčiji svijet gotovo erotske topline – i nju je ZOKOR uživljeno interpretirao). Ipak, dva su djela s programa tražila soliste, a izbor poljskog violinista i pedagoga Adama Korniszewskog nije se pokazao najsretnijim. Od prve note Bachova Koncerta za violinu i orkestar u E-duru (BWV 1042) bilo je jasno da je riječ o instrumentalistu koji nastoji zabljesnuti tehničkim virtuozitetom, ali koji za to nema kapaciteta. Tjerajući orkestar u prebrza tempa (što je, pri izvedbi Bachova Koncerta za dvije violine u d-molu, BWV 1043, koji je Korniszewski izveo sa svojim studentom, Danielom Kuzminom, izazvalo potpuni raspad solista i orkestra), ne obazirući se na dirigenta Zlatana Srzića koji se svim silama trudio zadržati zajedno violinistu i orkestar te doslovno grebući po violini kao da ne zna proizvesti pravi, čisti ton, Korniszewski je bio, u pravom smislu riječi, razočaranje večeri. Unatoč svečanoj prigodi (orkestar je izveo i Kanon i gigue Johanna Pachelbela, a za dodatak i Corellijevu Sarabandu, u znak sjećanja na prvi koncert ZOKOR-a) i unatoč doista veliku nastojanju mladih glazbenika i njihova dirigenta, sve je skupa poprimilo kiseli okus loše pripremljene hrane za Badnju večer.