Imamo Vladu!

I treba joj poželjeti uspješan rad. Jer miran, prema onome što je očekuje na vanjskom i unutarnjem planu, taj rad sigurno neće biti. Zato mislim da ne bi trebalo unaprijed razmišljati i govoriti, to je čak i politički nekorektno, kako Vlada nema šanse ili da ne daje dovoljno nade za razvitak Hrvatske, kako u njoj sjede nesposobni kadrovi u mnogim resorima, kako je zapravo nategnuta politička tvorevina sastavljena da bi se privremeno zadovoljilo postizborno koaliranje, i koješta drugo. Osim što dio takvih pogleda u hrvatsku bolju budućnost doista ne drži vodu, jer je izraz individualnoga jala te bahatosti onih koji su u važećoj demokratskoj proceduri izgubili, a tu ponajprije mislim na Milanovića i njegov tim, on jednostavno nije pošten – ponovit ću to još na patetičniji način – nije ljudski pošten spram nove-stare postave. Prvo, danas baš osobito i ne okrepljuje sjesti u ministarsku fotelju kada se svaki od resora i njegovih čelnih ljudi medijski prati s mikroskopskom pozornošću, od redovnih političkih analiza i kritika do paparazzi snimaka. Politika jest i trebala bi biti najveće dobro, okljaštrimo li i parafraziramo Aristotela, ali i političari su samo ljudi i eventualne sitne pogreške ne bi se im trebale uzimati za zlo. Sitne, velim. Zato me uopće nije briga da li se neki od ministara u osamdesetima u tamo neki karton upisao kao Jugoslaven. U kojekakve se kartone pisalo svašta, vjerojatno postoje i neki kartoni u kojima je isti ministar naveden kao Hrvat, a možda i ne. So what! Drugo, nerijetko se kaže kako ministri imaju povlastice – jasno da imaju povlastice, ali imaju i povlasticu na svakodnevni stres i beskonačno radno vrijeme, prilagođeno situacijama, ako treba. A uglavnom treba. Njihova me odijela, satovi, vozači i svečane večere ne zanimaju. Promatrajmo samo kako će nekima od njih podočnjaci postajati u sljedećim mjesecima sve veći i veći, umor sve vidljiviji, a to sigurno neće biti zato što ih u poslu prati idila i mnoštvo sretnih, mirnih radnih dana bez problema. Treće, dosta mi je nacionalnih pesimista i zlogukih prognozera, želim vjerovati da većina u novom postavu odgovara takvim ljudima koje dum Marin naziva ljudima nazbilj, a čak i da se pokaže da su pojedinci nahvao, opet bih vjerovao u nove ljude koji bi došli iza njih. Pa makar i zbog naivnog, humanističkog idealizma, svatko ima svoju savjest, pa neka čini kako mu ona nalaže. Iako knjige ne šute, antisokratovski rečeno, još sam, valjda ne i previše, sklon ljudima. Nije ovo neko zakašnjelo pseudokršćansko moraliziranje, ali što doista ostaje ako prestanemo vjerovati da će biti bolje nego što je bilo i da će i aktualni političari na vlasti kao privremeni krojači nacionalne sudbine biti još angažiraniji, vjerodostojniji i pošteniji u svome poslu od svojih prethodnika. Da će raditi u duhu napretka i pravednosti za sve svoje građane.

Eto, primjerice, dva resora o kojima su Matičine novine, što je posve prirodno i očekivano, često pisale u proteklim godinama. Na čelu Ministarstva kulture te Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta ostaju ministri Biškupić i Primorac. I dobro je da je tako, jer mi se čini da je upravo u tim resorima načinjen korak naprijed u odnosu spram prethodne koalicijske Vlade. Vjerujem da ni sami ministri nisu posve zadovoljni nekim aspektima (ne)provedena posla, napose zapinjanjem bolonjskoga procesa, nedostatkom visokoškolske infrastrukture, plaćama nastavnih kadrova, sporim radovima na izgradnji nekih muzeja... Zato je dobro da isti ljudi dovrše ono što su započeli, da pokažu do kraja što su htjeli i što su kanili učiniti. Kontinuitet je važan, kontinuitet je dobar, kontinuitet je, konačno, priznanje za minuli rad. Zato je logično na njihovu novom početku ministrima kulture i znanosti poželjeti svako dobro, bez suvišnih papirnatih strategija kulturnog i znanstvenog razvitka, s konkretnim djelima u rukama. Biškupićevo darivanje bogatih grafičkih zbirki gradu Splitu i pokretanje muzeja grafike u tome gradu svjedoči da bivši i aktualni ministar znade razmišljati na pravi način, bez obzira što će poneki zlonamjerni trubač puhati kako je sve to smišljeno ad hoc. Jasno da takav čin ima i svoje političko značenje, pa neka ima, meni ne smeta. Bez obzira da li je time na umu imao nekakav nacionalni integralistički sveti cilj, činjenica je da je Biškupić svoje sjeverno blago prebacio na jug (a mogao ga je bez grižnje savjesti podariti dragomu kraju), u splitsku sredinu koja upravo vapi za konkretnim kulturnim akcijama. Ministrovu donaciju trebalo bi možda iskoristiti i shvatiti kao poziv na otvaranje sezone u kojoj će ponešto utihnuli Split (tamošnji HNK ne može sve sam!) rekuperati svoje, ponajprije mlađe snage. Ovo je ujedno, kad smo već Matičine novine, i poziv samoj Matici hrvatskoj (podjednako i splitskom ogranku i zagrebačkoj središnjici) da kvalitetnije i agresivnije osmisle književni i kulturni život toga važnog hrvatskog grada.

Imamo Vladu, ali ponešto moramo i sami učiniti.

Ivica Matičević