FRAGMENTI MÁRQUEZOVA DISKURSA

FRAGMENTI MÁRQUEZOVA DISKURSA

Kada konačno združeni ljubavnici kreću na svoje prvo i posljednje zajedničko putovanje, Newell blago oduhovljuje fragmente ljubavne priče kroz koje je, ostavivši ono silno cvijeće sa špice filma bez ikakva (Márquezova) mirisa, protrčala kostimirana ekipa filma

Postoji dobar razlog zbog kojega su redatelji, producenti i ostali koji misle u moćnijim kinematografijama sve donedavno, unatoč njihovoj golemoj popularnosti među svim profilima čitatelja, u velikom krugu zaobilazili djela Gabriela Garcije Márqueza. Iz čuvenoga kolumbijskog pera, barem kada ispisuje ono što se prepoznaje i imenuje kao magični realizam, između redaka fikcionalizirane južnoameričke povijesti, redovito izlaze nadnaravne pojave i začudna atmosfera, prema kojima, primjerice, žablji pljusak na kraju Andersonove Magnolije pripada tek nižem redu sporadičnih i epigonskih bizarnosti. Na spomen romana Sto godina samoće, pročitana u srednjoškolskoj dobi, prije se sjetim letećih tepiha, alkemije i kiše koja je godinama zalijevala gradić Macondo, negoli sudbina članova obitelji čiju stogodišnju povijest kolumbijski nobelovac pripovijeda. Slično je i s kasnijim romanom Ljubav u doba kolere, koji je ohrabrio i prvi veliki filmski tim Márquezovih adaptatora: ono što čitatelju ostaje od te duge kronike jedne ljubavi ponajprije je dojam opipljive čežnje s kojom više od pola stoljeća zaljubljeni poštar Florentino Ariza hoda ulicama gradića u kojem se miris obiteljskih vrtova, cvijeća i vodenih izmaglica miješa s uzduhom kolere. Ta nematerijalna sastavnica romana dominantnija je od samih činjenica: prohujalih godina, epidemija, povijesnih potresa, ratova pa i gomile žena koje je Ariza pedeset godina upisivao u svoju tekicu istodobno žudeći za lijepom Ferminom.

Jasno je da film koji bi slijedio prozu s dominacijom jednog stanja nije lako ni napisati ni snimiti, pa čak ni onda kada ga prihvate provjereni autori. Oskarovac Ronald Harwood, primjerice, izbrusio je scenaristički aparat za štrihanje na raznovrsnom – vlastitom i tuđem štivu (Pijanist, Oliver Twist, Biti Julija), pa ipak, čini se da čitati Dickensa i Márqueza nije isti posao, što njegova adaptacija Ljubavi u doba kolere više nego zorno pokazuje. Harwood nije riješio osnovno pitanje: kako ispuniti u romanu ključne, kako bi rekao Barthes, fragmente ljubavnog diskursa – čežnju i čekanje, a da se to ne svede na eliptično nizanje nekih od ljubavnih anegdota, slučajnih susreta i putovanja kojima je Ariza kratio vrijeme čekajući da Fermina postane udovicom. Upravo suprotno, Arizin je život uistinu sveden na šaljivije ili sočnije fragmente ljubavničke statistike koja ocvalog protagonista, osobito u nespretnoj glumačkoj interpretaciji Javiera Bardema, čini više komičnim nego čeznutljivim likom, te odnos s majkom koja je zapravo jedini pravi svjedok njegove patnje. Nešto malo bolje prošla je u scenarističkom i glumačkom čitanju Fermina (Giovanna Mezzogiorno), čiji je pedesetogodišnji uredni, ali ne osobito emocionalno ispunjeni brak s uglađenim liječnikom ekonomično sažet na ono bitno. U to sad ulijeće britanski redatelj Mike Newell, u osnovi žanrovski svaštar, ali i autor koji je, ne onim razvikanim (Četiri vjenčanja i sprovod), nego upravo jednim nepreuzetnim filmom iz 1990-ih pokazao kako zna i s humorom i s atmosferom. Upravo ono što je dokonu ladanju četiri britanske žene u Italiji u Nezaboravnom travnju davalo šarm – opipljiva žudnja protagonistica pomiješana sa sjetom i mediteranskim spokojem, ovdje je gotovo potpuno izostalo. Tek na kraju, kada konačno združeni ljubavnici kreću na svoje prvo i posljednje zajedničko putovanje, Newell blago oduhovljuje fragmente ljubavne priče kroz koje je, ostavivši ono silno cvijeće sa špice filma bez ikakva (Márquezova) mirisa, protrčala kostimirana ekipa Ljubavi u doba kolere.

Diana Nenadić