Faktografija s dušom

»Hrvatsko glumište«, časopis Hrvatskog društva dramskih umjetnika, gl. ur. Dubravka Lampalov, br. 32, 33, 34, Zagreb, 2007.

Uspoređujući u svome uvodnom slovu isprepletenost svih segmenata hrvatskog glumišta sa DNK zapisom u kojem se, kao i u našoj kazališnoj stvarnosti, svaki dio međusobno poznaje i prepoznaje, tvoreći u svojoj različitosti jedinstvenu, gotovo organsku cjelinu organiziranu na način nedjeljive međusobne ulančanosti, glavna je urednica Dubravka Lampalov ujedno ocrtala i načelo po kojem nastaje ovaj časopis, a kojim se domaćem glumištu nastoji prići sa svih strana, kako bi se kao rezultat dobila sveobuhvatna informacija o recentnim zbivanjima.

Navedeni će princip do izražaja doći već u prvoj rubrici Kazalište je…, tematski najotvorenijoj i najmanje uvjetovanoj zahtjevom za faktografijom. Četiri će priloga o kazalištu ovdje govoriti iz različitih vizura – scenografske, producentske, spisateljske te one bez riječi – kroz objektiv fotoaparata, a istodobno će povezanošću zajedničkom ishodišnom točkom svjedočiti o polifoničnosti teatra u kojoj je, ipak, itekako važno znati slušati tuđi, supostojeći glas. O tome u prvom prilogu, primjerice, govori scenograf Zlatko Kauzlarić Atač, koji će se prisjetiti nekih svojih scenografskih rješenja, ali i istaknuti nužnost interakcije u kazališnom stvaranju, potkrepljujući je definicijom idealne predstave kao one koju stvara jedna duša u pet tijela. Nasuprot Atačevim tekstualnim fragmentima (koje je zabilježila Dubravka Lampalov) – jer se »scenografiju nemre prepričat«, stoji analiza Darka Lukića koji se u svome pogledu na hrvatsko posttranzicijsko razdoblje bavi demistifikacijom pojma kazališnoga tržišta, ukazujući na nužnost objektivnog sagledavanja uloge marketinga u kazališnoj umjetnosti, u kojoj ideja tržišta nije strano tijelo, nego legitiman i potreban dio prirodnog okruženja, onaj dio koji umjetnosti osigurava opstanak. Dok će spisateljski čin biti zastupljen u prilogu Sanje Ivić, koja se bavi dvama dramskim tekstovima autorica Vlatke Vorkapić i Nine Mirtović te njihovim odnosom spram stripovske dramaturgije, nasuprot usredotočenosti na tekst (riječ), rubriku zatvaraju fotografije Livija Badurine, kojima su uhvaćeni jutarnji trenuci u kazalištu u kojima se tek naizgled ništa ne događa.

Kao svojevrsno glasilo HDDU-a, glavna je zadaća časopisa zabilježiti i popratiti sva važnija kazališna događanja, pa ovaj trobroj obuhvaća ona unutar razdoblja od 1. siječnja do kraja kolovoza 2007. godine. Pritom će najviše prostora biti posvećeno sve brojnijim festivalskim događanjima, kojih je u osam mjeseci bilo čak petnaest. Opsežnošću se ističe prilog Gordana Nuhanovića i Dubravke Lampalov, kojim se 14. festival glumca čitateljima predstavlja u više segmenata – od svojevrsna dnevnika festivala i programa predstava popraćena riječima izbornice Helene Buljan (o čijoj proslavi četrdesete godišnjice rada također čitamo u sklopu ovih tekstova), do dodjele nagrada, te kroz neizbježne štiklece kojima festival obiluje. Prikazi 53. splitskog ljeta te 58. dubrovačkih ljetnih igara kao zanimljivost sadrže i razgovore sa mladim sudionicima – studentima splitske i zagrebačke akademije, a svakako treba pohvaliti i davanje prostora ponekad nepravedno zapostavljenim dječjim kazališnim festivalima, pa već u sljedećim prilozima čitamo o prošlogodišnjim izdanjima Vukovarskog lutkarskog proljeća, Naj naj festivala, SLUK-a te Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku.

Ono što je važno zapaziti jest da u nizanju priloga o festivalima nećemo naići samo na suhoparne podatke, nego će tekstovi često biti obojeni osobnim pristupom, pa o tim prikazima, koji svakako jesu dokument, ali nerijetko i više od toga, možemo govoriti kao o faktografiji s dušom. To je vidljivo i u ostalim prilozima broja, posebice u intervjuu s redateljem Vančom Kljakovićem, dobitnikom nagrade Vladimir Nazor za životno djelo.

Ostatak broja donosi Čitaću probu, kolumnu Pere Kvrgića, zabilješke o pojedinim obljetnicama, popis i podatke o premijerama u 2007, u koji su osim hrvatskih profesionalnih kazališta i družina uključene i obrazovne institucije poput zagrebačke ADU i splitske Umjetničke akademije, kao i hrvatska kazališta u Mostaru i Pečuhu, prikaze novih knjiga te nekrologe posvećene kazališnim djelatnicima koji su nas nedavno napustili.

Ljubica Anđelković