Englezi oduševljeni godinom

Englezi oduševljeni godinom

London Analize završene kazališne godine uvijek dominiraju početkom siječnja krateći tako čekanje do prvih novogodišnjih premijera. U Londonu vlada euforija, malotko se može sjetiti bolje godine od protekle, u koji god kazališni segment zavirili, vlada oduševljenje. Kao najbitnije kazališne predstave redovito se spominju War Horse National Theatrea, Othello u Donmaru te Maska crvene smrti u centru Battersea Arts, a nova su redateljska imena Marianne Elliott, zbog režije spomenute produkcije Nationala, te Rupert Goold, koji je napravio dva odlična Shakespearea, Oluju i Macbetha. Premda su iznenadile neverbalne predstave, koje su dospjele čak i na scenu nacionalnog kazališta, novi dramski tekstovi nastavili su se baviti svim problemima suvremenog društva, a Tarell Alvim McCraney i Polly Stenhamm dramska su imena koja treba zapamtiti.

Što povezuje Moskvu i Hrvatsku

Moskva Za razliku od britanskih scena, nama punih novih imena, ponajbolje iz ruskog kazališta, redatelje koji su ga obilježili u prošloj godini, poznajemo i u Hrvatskoj. Kama Ginkas iznenadio je izborom suvremenog teksta, a njegovo bavljenje Koltesom i Robertom Zuccom, prvo nakon četiri desetljeća bavljenja klasicima, jako se svidjelo Rusima. Još bolje poznajemo Aleksandra Ogarjova, koji je između splitske Ćelave pjevačice i zagrebačke Mećave u Moskvi napravio, kažu, iznimnu predstavu Čudo češljugara, nastalu po pjesmi Arsenija Tarkovskog. I Žoldak nam je poznat iako (još) nije režirao u Hrvatskoj, a njegova Carmen jedna je od najzapaženijih prošlogodišnjih ruskih predstava. Dmitrija Krimova i Alekseja Borodina u Hrvatskoj manje poznamo, ali riječ je o iznimnim autorima čije su predstave također obilježile prošlu godinu. Ukratko, vrlo dobra godina!

Povratak dramskoga kazališta

New York Amerikanci su ugodno iznenađeni uspješnim povratkom dramskog kazališta, kojeg su u svijetu komercijalnih pozornica gotovo već otpisali. Čini se da je povratak publike ozbiljnom dramskom teatru započeo na Broadwayu još 2006, ambicioznom Stoppardovom trilogijom Obala utopije, a nastavio se prošle godine opet njegovim Rock’n’Rollom. Igrali su i klasici (Cyrano), i suvremena ratno-politička drama, najčešće povezana s iračkom traumom (Black Watch, Dying City, Frost / Nixon.) Još je zanimljivije da su mnoge od tih drama zapravo započele svoj put u malim off-kazalištima da bi zatim bio prepoznat njihov komercijalni aspekt, nakon čega su preselile pod svjetla Broadwaya. Oduševljenje činjenicom da Broadway ipak neće spasti isključivo na šarene komercijalne mjuzikle Amerikanci ne kriju.

Na starima svijet ostaje

Tokio Optimistički tonovi obilježavaju i zaključak kazališne godine u Japanu. No, paradoksalno, nekoliko novih velikih kazališta otvorenih u posljednjih dvanaest mjeseci koji su skrenuli veliku pozornost medija glamuroznim feštama otvaranja nisu donijeli ništa novo. Neočekivana iznenađenja stigla su od dvije amaterske grupe, a da cijela stvar bude još zabavnija, obje čine – umirovljenici. Piknik kojeg je za njih napisao poznati pisac Ryo Iwamatsu omogućio je polaznicima kazališne radionice za penzionere da diplomiraju iznimnom produkcijom koja je našla mjesto na stalnom repertoaru. Paradise Ichiza druga je takva neovisna grupa, čiji je prosjek godina također blizu osamdeset, ali je ona sastavljena od kazališnih profesionalaca u mirovini – od kojih ni jedan nije (bio) glumac. Njihova predstava Stara banda ostavila je Tokio bez daha, pokolebavši rado ponavljanu tezu kako svijet na mladima ostaje. No, ako se mora na japanskim scenama izdvojiti jedna produkcija kao najbolja, onda bi se po analizama reklo da je to Ne vezujte psa poznatoga japanskog dramatičara – Keralina Sandroviča. Iako mu ime nije nimalo japansko, Sandrovič je svoj komad, koji je sam i režirao, utemeljio na klasičnim jednočinkama Showova razdoblja, koje je osuvremenio, napravivši neočekivanu i maštovitu produkciju.

Jasen Boko