Brak iz računa bez predumišljaja

Brak iz računa bez predumišljaja

Problem kazališta u manjim mjestima jest i nedostatak medijske pozornosti, bez koje se danas ne može. Kad se nešto ne dogodi u Zagrebu, kao da se nije ni dogodilo. Bez obzira koliko su svima puna usta decentralizacije kulture, zna se dogoditi da u Virovitici bude premijera, a o tome ne nađete ni jednu kazališnu kritiku u pojedinim dnevnim novinama. Srećom, u novije vrijeme, najviše zbog zanimljivih naslova i predstava, novinari gotovo redovito dolaze na virovitičke premijere

Dobitnik ste dvije nagrade hrvatskoga glumišta, za najbolju režiju i za najbolju predstavu za Čehovljev Brak iz računa u izvedbi Satiričkog kazališta Kerempuh. Predstava je bila tih, nerazvikan kandidat, a probila se do nominacije i vrha. Jeste li bili iznenađeni nominacijom i nagradom ili ste očekivali takav uspjeh?

– Moram priznati da sam se naučio ništa ne očekivati, kada su takve stvari u pitanju. Kad se počnete baviti ovim poslom, čini vam se strašno važno što će o vama reći kazališna kritika, u kojim će vas novinama spomenuti, na kojim će festivalima igrati vaše predstave, da li ćete dobiti nagrade... S vremenom, a možda i nakon što se koji put razočarate, shvatite da je najvažnije taj posao raditi pošteno i najbolje što možete, a uspjeh, ako dođe, dobro je došao. Jasno da me razveseli kad se tako nešto dogodi, ali se ne zanosim, jer ionako sa svakom novom predstavom idete iz početka i ponovno se morate dokazivati. Ako smo iskreni prema sebi, svi mi uvijek znamo da li smo nešto napravili dobro ili loše. Brak iz računa jedna je od mojih najdražih predstava, iza svakoga njezina segmenta apsolutno stojim. Jednostavno su se poklopili svi elementi predstave – odlična glumačka igra, glazba, scena, kostimi... Trebalo ih je samo povezati u cjelinu. Kad je riječ o dobroj predstavi, na kraju mi se sve čini jednostavno. Predstava je nagrađivana i na Danima satire, tako da me, možda, i ne iznenađuju ove nagrade, ali nisam ni razmišljao o njima.

Kako ste povezali četiri Čehovljeve jednočinke, O štetnosti duhana, Prosidba, Medvjed i Svadba, u jednu predstavu?

– Osim po velikim dramama, Čehov je poznat i po kratkim duhovitim pričama, u kojima se na osnovi pojedinosti sagledavaju karakteri, socijalne pojave i odnosi među ljudima. Ugođaj i osobine tih humoreski prenio je Čehov i na jednočinke, odnosno, kako ih je on nazivao, »šale u jednom činu«. Četiri takve jednočinke, O štetnosti duhana, Prosidba, Medvjed i Svadba, pokušao sam spojiti u cjelinu, tako da sam likove iz prve tri jednočinke sve skupio na Svadbi. Bračni par iz Prosidbe, Natalija Stjepanovna i Ivan Vasiljevič Lomov, postaju roditelji glavnoj junakinji Medvjeda. Nakon smrti njezina prvog muža isprosi je novi udvarač i na kraju slijedi njihova Svadba. Ivan Ivanovič Njuhin, jedini lik iz jednočinke O štetnosti duhana, od početka predstave priprema se na odlazak na tu svadbu, i usput nam pripovijeda o svom promašenom bračnom životu.

Tako je nastao Brak iz računa, predstava koja govori o brakovima koje ne povezuje ljubav, nego najčešće materijalni interes. Danas, kad cvjetaju brakovi iz računa, koji redovito završavaju bučnim razvodima i novinskim prepucavanjima, vidimo koliko je Čehov sa tim svojim šalama i danas aktualan.

Kako komentirate tvrdnju jednog kritičara da toj predstavi nije mjesto u Satiričkom kazalištu Kerempuh?

– Nisam nigdje pročitao tu tvrdnju, tako da mi nije poznato iz kojega konteksta ona proizlazi – da li nije dovoljno dobra za Kerempuh, da li je možda predobra... da li je možda, po njemu, Čehov odveć ozbiljan pisac za Kerempuh... Inače, zanimljivo je da su dva glumca iz te predstave izabrali baš nju za obilježavanje svojih glumačkih obljetnica. Edo Vujić 35, a Angel Palašev 40 godina karijere. Pretpostavljam da glumci vole tu predstavu, a mislim da se to i vidi iz skladne zajedničke igre ansambla. Brak iz računa približava se pedesetoj izvedbi pred gotovo uvijek rasprodanim gledalištem. Dakle, ako pitamo publiku i glumce, ta predstava ima svoje mjesto u Kerempuhu. Slažem se s njima.

Što mislite o odredbi Pravilnika Nagrade hrvatskog glumišta prema kojoj za nagrade mogu biti nominirani samo hrvatski državljani? Pitam vas zbog toga što je ona dovela do situacije da nagradu ne mogu dobiti neki umjetnici koji su niz godina stalni članovi ansambala hrvatskih kazališta, a mogu neki koji to nikad nisu ni bili, nego samo povremeno u njima gostuju, ali imaju državljanstvo...

– Obavezno, svake godine, nakon dodjele Nagrade hrvatskog glumišta, dolaze kritike s raznih strana, o tome zašto neki redatelj ili baletan ili operni pjevač ne može dobiti nagradu samo zato jer nema hrvatsko državljanstvo... zašto ima tako mnogo kategorija, a nekih važnih (za dramskog pisca) uopće nema... zašto ne može nagradu dobiti glumac ili scenograf iz predstave koju kazalište nije prijavilo za nagradu... Ponekad te kritike zvuče sasvim logično, tako da mi se čini da ne bi bilo loše preispitati neke odredbe Pravilnika NHG, pa tako i spomenutu. Moje je mišljenje da nominacije ne treba ograničiti samo na hrvatske državljane.

Osjećate li neke promjene u kazališnom životu nakon stupanja na snagu novog Zakona o kazalištu?

– Koliko mi je poznato, iz Ministarstva kulture prognozirali su da su potrebne dvije godine da bi se vidjeli pozitivni pomaci u kazališnom životu. Neke stvari odveć se sporo odvijaju, ali ono što me veseli jest to što su se počeli javljati profesionalni ili poluprofesionalni projekti u gradovima gdje ih prije ili barem posljednjih godina nije bilo poput Čakovca, Vinkovaca, Zadra, Šibenika, Siska... Svakako je to jedna od korisnijih stvari koja je potaknuta Zakonom o kazalištu. Zakonom je također predviđena i fluktuacija glumaca, koja bi trebala pridonijeti živosti na hrvatskoj kazališnoj sceni. Sa zanimanjem iščekujem hoće li se to dogoditi. Jedna od novina su i kazališna vijeća, kao neka vrsta kontrolnoga tijela u kazalištima. Član sam tog vijeća u DK Gavella i Kazalištu Virovitica. Između ostalog mi potvrđujemo godišnji program rada kazališta, pratimo njegovo ostvarivanje te financijsko i kadrovsko izvršavanje. Na taj način rad kazališta i trošenje novca postaju jasni, što sigurno nije loše. Bude li se dosljedno provodio Zakon o kazalištu, trebao bi na hrvatske pozornice donijeti reda. Zasad to još uvijek očekujemo.

Jeste li kao redatelj često prisiljeni na kompromise?

– Kad sam sa ravnateljem Kerempuha Duškom Ljuštinom počeo dogovarati rad na predstavi Brak iz računa, tražio sam neke gostujuće glumce, statiste, tri glazbenika u predstavi, i još neke tehničke detalje, u svakom slučaju nije to bila neka jako skupa produkcija... Nakon što je čuo moje želje Ljuština mi je rekao: Fec, sve može, ali ako ne bude dobra predstava, bjež iz Zagreba! Eto, dogodila se dobra predstava, a ja slobodno šetam po Zagrebu. Bila je to predstava gotovo bez ijednoga kompromisa. Nažalost, nije uvijek tako. Pogotovo kad počinješ kao mladi redatelj. Moraš biti spreman na gomilu kompromisa oko izbora glumaca, suradnika, honorara... Ravnatelji se prilično trude otežati vam posao već na samu početku. Što je manje kompromisa, manje je i alibija za eventualni neuspjeh, ali kad počnu opterećivati, bolje je odustati od predstave.

U jeku je polemika oko vlasništva nad predstavom Stilske vježbe. Smatrate li da vlasnik jest ili bi trebala biti kazališna kuća, ili njezini autori, od pisca i redatelja do drugih članova autorskoga tima?

– Neki dan pročitao sam u novinama reagiranje jednoga kazališnog kritičara na tu temu, koji je bio najbliže istini tvrdnjom da predstava pripada njemu, jednom od gledatelja te predstave. Svi smo mi na neki način vlasnici te i svih dobrih predstava koje su ostale u nama i to nam nijedna kazališna kuća niti netko iz autorskoga tima ne može uzeti. U cijeloj priči zanimljivo je to da je cijelu polemiku oko vlasništva započela uprava kazališta, koje se vrlo maćehinski odnosi prema toj predstavi, koja im je ostala u nasljeđe iz nekih davnih vremena, a, evo, nisu je uspjeli ugasiti na vrijeme, pa je dočekala i četrdesetu obljetnicu. Sad im je najednom jako stalo do tog jubileja... Pero Kvrgić i Lela Margitić zaslužuju dostojanstveniju proslavu.

Kakva su vam iskustva na dužnosti umjetničkog savjetnika Kazališta Virovitica? Koji su najveći problemi rada kazališta u manjim mjestima?

– Od 1996. neprekidno sam povezan s Kazalištem Virovitica. Od tada sam tamo režirao petnaestak predstava. Na taj sam način bio neposrednim svjedokom kako je ono od provincijskoga kazališta postajalo nezaobilaznim mjestom hrvatskog kazališta. Malen, ali vrijedan ansambl (jedanaest glumaca), tehnika koja nikad ne pita za radno vrijeme i ravnatelj Miran Hajoš, koji je posvećen samo tom poslu, zaslužni su što je kazalište jedna od prvih asocijacija kad se spomene Virovitica. Kad mi je nakon dugogodišnje suradnje Miran ponudio mjesto kućnoga redatelja i umjetničkog savjetnika, jasno da sam prihvatio. Tako da sada osim režije predstava, zajedno s Jasenom Bokom, dramaturgom kazališta, pomažem Miranu oko izbora tekstova i redatelja. Najveći problem, kao i u većini drugih kazališta, uvijek je novac. Ipak je Virovitica mala sredina i ne može izdvajati mnogo novca za kazalište, tako da kazalište dobar dio mora zaraditi od prodaje karata. Možda je najveća vrijednost Kazališta Virovitica baš u tome da već godinama, ne podilazeći publici, ima predstave koje podjednako dobro prolaze i na festivalima (domaćim i inozemnim), ali i kod domaće, virovitičke publike. Problem kazališta u manjim mjestima jest i nedostatak medijske pozornosti, bez koje se danas ne može. Kad se nešto ne dogodi u Zagrebu, kao da se nije ni dogodilo. Bez obzira koliko su svima puna usta decentralizacije kulture, zna se dogoditi da bude premijera, a o tome ne nađete ni jednu kazališnu kritiku u pojedinim dnevnim novinama. Srećom, u novije vrijeme, najviše zbog zanimljivih naslova i predstava, novinari gotovo redovito dolaze na virovitičke premijere.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Dražen Ferenčina diplomirao je Kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Jedan je od osnivača i voditelj Lapsus teatra. Za režiju predstave Romanca o tri ljubavi Antuna Šoljana, koju je radio s Kazalištem Virovitica, dobio je 1995. Rektorovu nagradu.

Za režiju predstave E, moj Pinokio dobio je nagradu 2002. na Naj, naj, naj festivalu u kazalištu Žar ptica u Zagrebu; iste godine nagrađen je i za režiju Hamleta u selu Mrduša Donja na 2. festivalu pučkog teatra Omišalj – Čavle, gdje je ta predstava proglašena i najboljom predstavom Festivala; 2004. na Danima satire u Zagrebu i na 7. festivalu pučkog teatra Omišalj – Čavle, nagrađen je za režiju Gogoljeve Ženidbe, a Trg ratnika Nicka Wooda iste je godine proglašena najboljom predstavom u cjelini na Festivalu ASSITEJ u Čakovcu. Na Festivalu glumca u Vinkovcima 2004. predstava Kokoš u njegovoj režiji, u izvedbi HNK Varaždin, proglašena je najboljom predstavom u cjelini. Za režiju predstave Brak iz računa Antona Pavloviča Čehova u Satiričkom kazalištu Kerempuh nagrađen je 2007. Nagradom hrvatskoga glumišta, dok je predstava proglašena najboljom dramskom predstavom u cjelini.

Režirao je četrdesetak predstava u zagrebačkim kazalištima (Trešnja, Kerempuh, GD Histrion, ZKM, DK Gavella) te Rijeci, Varaždinu, Metkoviću, Mostaru, Zadru i Virovitici. Umjetnički je savjetnik i redatelj Kazališta Virovitica.