Bez fraka i krinoline

Bez fraka i krinoline

Protagonisti su u većini slučajeva s naporom pjevali lijepe i prepoznatljive, ali i vrlo zahtjevne arije, duete i višepjeve, uz dodatno opterećenje govornim i plesnim točkama

Premijera popularne operete Šišmiš Johanna Straussa ml. 28. i 29. prosinca u zagrebačkom kazalištu Komedija u posebnom ozračju užurbanih priprema za doček Nove godine privukla je u malo kazalište na Kaptolu brojnu publiku željnu lijepe glazbe, dobre zabave, zanosna bečkog valcera i opojna šampanjca. Publika je došla na svoje, jer toga nije nedostajalo. Smijeh i pljesak pratili su izvedbu, ali ne toliko koliko bi se moglo očekivati, jer ona ipak nije tekla glatko. Naime, ona je, u režiji Damira Lončara i pod ravnanjem Veseljka Barešića, stalnih kućnih djelatnika, bila doduše životna i dinamična, ali i nažalost preglasna i tehnički nedotjerana.

Protagonisti su u većini slučajeva s naporom pjevali lijepe i prepoznatljive, ali i vrlo zahtjevne arije, duete i višepjeve, uz dodatno opterećenje govornim i plesnim točkama. Najviše se to osjetilo kod prilično grčevite i u visokim tonovima forsirane Zorice Antonić u ulozi Rosalinde, dok su bolji bili šarmantna i sugestivna Sandra Bagarić kao sobarica Adela i uvjerljiv Tvrtko Stipić kao Rosalindin obožavatelj Alfredo. Vrlo dobar bio je i Đani Stipaničev kao dr. Falke (Šišmiš) te ponešto suzdržan Hrid Matić kao Gabriel pl. Eisenstein, iako mu je potkraj predstave ponestalo snage.

Damir Lončar se nakon prethodnoga glumačkog i pjevačkog iskustva u osječkom Šišmišu sada prvi put prihvatio i režije tog djela u suradnji s Ivom Knezovićem (scena i rasvjeta), Doris Kristić (kostimi) i Dinkom Bogdanićem (koreografija). Oni su odlučili prikazati suvremenoga Šišmiša, bez uobičajenih frakova i krinolina i adekvatne scenografije. Takva oprema odražavala je u dosadašnjim produkcijama vrijeme i mjesto u kojem je djelo nastalo (Beč, 1874). Tada je to bilo suvremeno, a danas? »Šišmiš je suvremen i danas, bolje rečeno, on je svevremen«, kaže redatelj. Zato su i scena i odjeća u ovoj predstavi bliži današnjem vremenu, ali nažalost to nije provedeno dosljedno, ujednačeno ni logično, osobito u prvom činu.

Težnja za osuvremenjivanjem najviše je došla do izražaja u liku ruskoga princa Orlofskog, kojeg u izvorniku tumače žene u hlačama. Ovdje je međutim ta uloga povjerena muškarcu. Tako je Orlofsky postao suvremeni bogataš koji uživa u razbibrizi organizirajući raskošni bal u svojoj palači. Odlično ga je interpretirao – odjeven u smoking s leptir-mašnom – dugokos i debeljuškast, ali i okretan i sugestivan Ervin Baučić. Solidne uloge ostvarili su i Marijan Jurišić kao Frank, Vlatka Burić kao Ida, te Vid Balog, koji je kao pijani zatvorski stražar Frosch u dobroj mjeri raspoložio publiku. U ostalim ulogama nastupili su Adalbert Turner kao Blind i Vladimir Tintor kao Komornik.

Solidan zbor, čija uloga kulminira u znamenitom završnom broju u ritmu valcera Brate moj i sestrice, uvježbao je Dario Štulić, a orkestar je u svojim ograničenim mogućnostima s prilično neujednačenom dionicom violina, ali i nekim odličnim solistima (oboa, violončelo) pokušao dočarati ljepotu te partiture koju najavljuju već prvi taktovi planetarno poznate sjajne uvertire. Opereta Šišmiš odlikuje se ne samo opojnom Straussovom glazbom nego i izvrsnim komičnim libretom iz pera Carla Haffnera i Richarda Genéea, koji je svojevremeno uspješno preveo Vladan Švacov. Stoga su dirigent i redatelj ovu predstavu posvetili »uspomeni na vrlog profesora i dragog prijatelja Vladana Švacova«. Šteta je samo što se dobrim dijelom taj tekst nije razumio.

Višnja Požgaj