Avangarda kao samokritika umjetnosti

Avangarda kao samokritika umjetnosti

Peter Bürger, Teorija avangarde, prev. Nataša Medved, Antibarbarus, Zagreb, 2007.

Opsegom nevelika, ali teorijski inovativna i programatski intonirana knjiga njemačkog estetičara i teoretičara književnosti Petera Bürgera bavi se filozofijskim, odnosno estetskim temeljima avangarde. To ukratko znači da autoru u prvom planu nije analiza određenih avangardnih postupaka ili pojedinačnih djela nego generalni koncept, odnosno teorija avangarde promišljena podjednako kroz prizmu kritičke znanosti o književnosti kao i filozofijske hermeneutike. Polazeći od hermeneutičkoga problema mogućnosti istinske interpretacije i zasnivanja kritičke znanosti kao društvene prakse, Bürger iznosi postulate o ontološkim i socijalnim temeljima avangarde. Polazišna je točka u određenoj mjeri sociološka: Bürgera zanima status umjetnosti kao proizvodnog i distribucijskog aparata koji na presudan način određuje društvenu funkciju djela – umjetnost se stoga ponajprije shvaća kao društvena institucija. Takvo socijalno-hermeneutičko polje počiva na dijalektički shvaćenu pojmu funkcije, pa stoga Bürger više polemizira s tezama Marxa, Adorna, Kanta ili Benjamina negoli s povjesničarima umjetnosti i književnosti. Autor smatra da tek avangarda određene opće kategorije umjetničkoga djela čini prepoznatljivim u njihovoj općenitosti, odnosno da tek ona prestaje umjetnost smatrati pukom stilskom figurom određene društvene klase. Stoga on avangardu razumijeva kao samokritiku umjetnosti u građanskom društvu, dakle razdobljem u kojem je napokon dosegnut dovoljan stupanj samokritičnosti potreban da bi se objektivno razumjele protekle epohe umjetničkog razvoja. Inovativnost Bürgerove teze nalazi se upravo u toj točki u kojoj se avangarda prepoznaje ne samo kao umjetnički pravac (kako je to uobičajeno u većine povjesničara književnosti) nego i kao tektonski pomak s kojim čitav jedan sustav umjetnosti i društva ulazi u stadij samokritike.

Nasuprot nekim teoretičarima avangarde, za Bürgera je avangarda važna upravo zato što od tog razdoblja (početak 20. stoljeća) umjetnička djela postupno gube društvenu (a time i stalešku, ideološku, normativnu...) ulogu. Stoga se ključno poglavlje u knjizi bavi upravo problemom autonomije umjetnosti u građanskom društvu, gdje su Bürgerovi glavni sugovornici Kant, Hegel i Benjamin, ponajviše njihove refleksije o estetici. S jedne se strane nalazi teza o postupnom izdvajanju umjetnosti iz života nastankom estetike kao refleksivne discipline (objekt istraživanja više nije sâmo djelo nego proces estetskog suđenja odnosno rasudne snage), a s druge je strane dogma o autonomiji umjetnosti koja je u osnovi puka ideološka kategorija, dakle retorička gesta. Primjer za to tipično je sociološki, a ukazuje na razliku odnosa između sakralne, dvorske i građanske umjetnosti. U ovoj analizi autor je posvema hegelijanac: prema njemu, težnja avangarde upravo je u dokidanju (Aufhebung) umjetnosti da bi je prenijela na životnu praksu i na taj način sačuvala. Sve intenzivnije usvajanje avangardnih postupaka u drugoj polovici prošlog stoljeća Bürger očekivano smatra promašajem: institucionaliziranjem avangarde kao umjetnosti, neoavangarda je time nijekala vlastite izvorne tendencije. Autor se stoga priklanja Adornovu stajalištu kako je avangardna umjetnost jedina autentična umjetnost kasnokapitalističkog društva, i time zaokružuje njezino pozitivno vrednovanje. Bürgerova knjiga na samu kraju implicira i retoričko pitanje koje nipošto nije i retorička gesta: ako je umjetnost u razvijenom građanskom društvu (rekli bismo: postfordističkom) institucionalizirana kao ideologija, nije li to zasluga upravo avangarde, koja je po samoj definiciji bila osuđena na propast i raspad na nekoliko neoavangardnih institucionaliziranih pravaca? Iako je Bürgerova knjiga teorijski solidno utemeljena, zasnovana na dubljim uvidima i pomalo nekonvencionalna kad je riječ o hermeneutičkom čitanju avangarde kao društvenog fenomena, u osnovi ima i slabijih strana, a to je nezaokruženost cjeline i nemogućnost dubljeg povezivanja različitih estetsko-socijalnih te disciplinarnih (estetika, filozofija, sociologija) područja. Njezina pak temeljna vrijednost – sistematičnost analize i dosljednost stajališta – trebala bi biti dovoljna da je pročitaju svi oni koji se avangardom bave kao multidisciplinarnim fenomenom.

Tonči Valentić