Žudnja za ljubavi = čežnja za smrću

Izložba Viva La Muerte! Umjetnost i smrt u Latinskoj Americi, Kunsthalle, Beč, 17. listopada 2007 – 17. veljače 2008.

Žudnja za ljubavi = čežnja za smrću

Slavlje ima i svoju drugu, okrutnu stranu. Pozornica okrutnosti privremeno instalirana u Kunsthalle u Beču mjesto je gdje se susrećemo sa snimcima iz mrtvačnica, prizorima iz snuff-filmova, jezovitim prikazima u raznovrsnim medijima koji svi govore o krhkosti života i našoj privremenosti

Sigurno ste jednom naišli na snimke svečanosti koje se u zemljama Latinske Amerike slave u povodu smrti. U našoj kulturi obavijena tugom, najčešće opisana eufemističkim riječima o odlasku, smrt je nešto čega se plašimo, o čemu ne govorimo, što posve sigurno ne slavimo. No, toplina juga i sraz raznovrsnih kultura koje su se skupile na dalekim latinoameričkim područjima tim situacijama prilaze na drukčiji način.

Ratni sukobi, brutalna ritualna ubojstva, diktatori i promašaji počinjeni tijekom španjolske kolonijalne povijesti promijenili su odnos ljudi prema smrti u svim njezinim pojavnostima. Ima li užitka u umiranju? I mogu li se pojedini detalji vezani uz umiranje i smrt dovesti u kontekst umjetnosti? Sudeći prema izložbi Viva La Muerte! Umjetnost i smrt u Latinskoj Americi, razlike u shvaćanju i pristupu svega povezana uz ljudski život – čemu pripada i smrt – velike su, pa umjesto da slave trudeći se svijet pretvoriti u savršeno mjesto, Latinoamerikanci smatraju da iskupljenje dolazi na kraju. Upravo stoga moguće je, pa i potrebno, proslaviti smrt.

Dakako, slavlje ima i drugu, okrutnu stranu. Pozornica okrutnosti privremeno instalirana u Kunsthalle u Beču mjesto je gdje se susrećemo sa snimcima iz mrtvačnica, prizorima iz snuff-filmova, jezovitim prikazima u raznovrsnim medijima koji svi govore o krhkosti života i našoj privremenosti. Video meksičkog autora Ivana Edeza neuređen je snuff-film koji prikazuje lovce koji tragaju za Indijancima po brazilskim džunglama s puškama u rukama. Bogati bijelci lovinu ubijaju te kao trofeje režu uši. Video pronađen na meksičkom crnom tržištu svjedoči o jezivoj agresiji koja postoji svagdje u svijetu, govori o ljudima tretiranima poput bezvrijedne robe. Možda se možemo zapitati što umjetnost ima s tim, ali kod ovog kao i mnogih drugih radova koji zalaze u sfere društvenih, političkih, rasnih, vjerskih i ostalih međuljudskih odnosa, računa se na podizanje opće svijesti, na stvaranje kritične mase do koje informacija prodire.

Ni rad Francisa Al˙sa neće nas ostaviti ravnodušnima. Na snimku pratimo umjetnika koji se kreće ulicama Mexico Cityja s pištoljem u ruci. Na tragu akcija hodanja koje već godinama poduzima kao dio svoje umjetničke strategije, Al˙sov performans trajao je dvanaest minuta, koliko je bilo dovoljno da ga netko zapazi i prijavi policiji. Svakoga dana u Mexico Cityju 496 puta prekrši se zakon, od čega su barem dva ubojstva. No umjesto da traga za poprištima zločina i snima lokalne mrtvačnice, taj nam belgijski umjetnik podastire dokaz do koje je mjere društvo neosjetljivo na agresiju. Jedni drugima potpuni smo stranci i, kako se čini, su-postojanje na nekom mjestu i u vremenu većinu uopće ne zanima. Sve do trenutka dok se netko ne pojavi s pištoljem u ruci.

Octavio Paz zapisao je kako je latinoamerički kult mrtvih zapravo kult života, jer »sve što žudi za ljubavi u stvari čezne za smrću«. Suvremena urbana poezija ceste stvari još više radikalizira, pitajući do koje je mjere latinoameričko društvo civilizirano, odnosno barbarsko? Postoji li uopće društveni red, i na koji ga je način moguće prevesti u izložbeni kontekst?

Na posljednje pitanje možda je najbolje reagirala Teresa Mangolles, s čijim se radom susrećemo na samu početku izložbe. U posve bijeloj prostoriji sa stropa se gotovo neopazice ispuštaju baloni od sapunice, rasplinjujući se prije nego što padnu na pod. Ta nekoć omiljena dječja zabava zapravo ima mnogo drastičniju pozadinu. Umjetnica se koristi vodom kojom se peru tijela neidentificiranih žrtava na meksičkim ulicama pretvarajući je u sapunicu, smatrajući da je kratkotrajnost i krhkost mjehurića dostatan način da bi se posjetitelje navelo da razmisle o stotinama, čak tisućama umrlih za koje uglavnom nitko ne pita.

Osobitost latinoameričkog prostora u njegovoj je golemosti, u nerazmjeru između pojedinca i golemih aglomeracija koje nastanjuju milijuni ljudi. U takvim civilizacijskim džunglama obespravljeni pojedinci ostaju nezapaženi, pa stoga, iako proporcijama mala, izložba ima osobito važnu etičku dimenziju.

»Mrtvačnica je mjesto koje me potiče da kao umjetnica nešto stvorim iz tih iritantnih slika i luđačke, nestvarne situacije koju gledam svaki dan«, zapisala je Teresa Mangolles. »Osim toga, daje mi snagu da postanem glasnogovornica društva. Osjećaji bespomoćnosti i gorčine koje dijelim s obiteljima žrtava pronalaze svojevrstan izlaz u umjetnosti i pretvaraju se u stvarne predmete, zrak, i mjehure sapunice.«

Iako žrtve ostaju neimenovane, projekti poput ove izložbe pripomažu da osjetimo kako dijelimo zajedničko vrijeme s onima koji se nisu uspjeli snaći, čije su sudbine ugrožene, pregažene, bačene u zajedničku raku za bezimene. Iz koje se kosti, kako vidimo, vade i peru, slažu na osobit način, postajući artefaktima mnogih naših ljudskih lica.

Sandra Križić Roban