Životinjsko u ljudskom

Životinjsko u ljudskom

Promatrajući čovjekovo udaljavanje od vlastitog bitka, Zima je stvorio antropomorfni znak koji odgovara kvaliteti tog otuđenja. Metamorf je vizija čovjekove depersonalizacije i dehumanizacije, njegova postvarenja

Izložba kipara Željka Zime u Zaprešiću jedan je od događaja koji nas ne privlači pompoznim najavama, dojmljivim galerijskim prostorom i brojnim novinskim napisima, nego umjetničkom dosljednošću i stvarnim kiparskim umijećem suprotnim brojnim i tako omiljenim konceptualnim dosjetkama.

Skulpture, crteži i objekti nastali posljednja tri desetljeća daju nam presjek u Zimino bavljenje motivom koji autorica predgovora Vesna Slavica Gabout naziva metamorf. Najstarije su skulpture drvene, malih dimenzija i pune organičke tjelesnosti koja spaja tjelesne karakteristike životinja i stvari. To je hibridni oblik s trima nogama, trupom, dugim vratom i glavom koja podsjeća na leteći tanjur. U monolitnom volumenu, napetim i uglačanim površinama, u razvedenoj obrisnoj liniji i u šupljini na trupu prepoznajemo baštinika Henryja Moorea. Ista obilježja nalazimo i na kasnijim metalnim skulpturama, čije sjajne površine reflektiraju svjetlost i dematerijaliziraju tjelesno. Drukčija kiparska razmišljanja uočavamo na novijim skulpturama većih dimenzija koje su izrađene od drvenih letvi, tako da umjesto punoga volumena imamo rešetkastu strukturu konstruktivističkih kvaliteta. Te skulpture u odnosima punog i praznog oblikuju tijelo metamorfa, a crne ili bijele rešetke imaju ujedno kakvoću oprostorenih crteža, poigravajući se tako s percepcijom promatrača koja se koleba između linearnog, prostornog i dvodimenzionalnog, ističući istovremeno i crtačko-grafičke i kiparske kvalitete. Taj istodobno kiparski i crtački senzibilitet uočljiv je i na izloženim crtežima, u kojima minimalističkom manirom oblikuje likove u prostoru bjeline papira. U najnovijem radu Zima je ostvario pomak od skulpture prema objektu. Rad se sastoji od pet crnih kutija postavljenih na metalne noge, jedna uz drugu. Međusobno su povezani električnom strujom, čiji impuls na crnim stranicama u pravilnom ritmu projicira bijele crteže metamorfa. Trodimenzionalno tijelo objekta i bijeli crteži metamorfa na njegovim crnim stranicama ponovno uspostavljaju dijalog između tijela i plohe. Promotrimo li razvoj ideje od skulpture do objekta, na vidjelo izlazi evolucija oblika od tijela ka stvari, od organskog, iako hibridnog, ka neživom, predmetnom, tehnološko-virtualnom. Metamorf je evoluirao u neživo, virtualno biće koje komunicira s istim takvim bićima električnim impulsom. Iako uvijek isti, angažiran prema ljudskoj i društvenoj zbilji, Zima je sposoban za različite kiparske izričaje. Osim u motivu, Zimin autorski potpis prepoznaje se i u perfekcionizmu izrade, koji otkriva vještu ruku majstora odnjegovanu u Majstorskoj radionici Antuna Augustinčića. Autor jednako dobro sagledava, savladava i rješava odnos volumena i prostora na različite načine. Njegovo je suvereno kretanje medijem kiparstva prividno u opreci sa samozatajnim karakterom, sa prirodom okrenutom intimi i kontemplaciji stvarnosti. Njegova samozatajnost odraz je samorefleksije i samokritičnosti, ali i primarnoga zanimanja za rad, za umjetnost kojoj se potpuno predaje, a ne svijet oko umjetnosti.

Promatrajući čovjekovo udaljavanje od vlastitog bitka, Zima je stvorio antropomorfni znak koji odgovara kvaliteti tog otuđenja. Metamorf je vizija čovjekove depersonalizacije i dehumanizacije, njegova postvarenja. U zatvorenom volumenu napetih površina, Zima oblikuje narav suvremenoga čovjeka zatvorenog u ljušturu, čija se komunikacija sa svijetom odvija posredovanjem ticala koja podsjećaju na antene i druge tehnološke naprave. U rešetkastoj formi taj je bitak konstrukt odnosa unutrašnjeg i vanjskog. U objektima metamorf je znak za virtualni svijet koji sve češće i sve više zamjenjuje onaj stvarni. Virtualna komunikacija, virtualna prijateljstva, virtualni seks, virtualne pustolovine... Prestankom potrebe za stvarnim svijetom nestala je i svaka mogućnost za doživljajem nečeg stvarnog, životnog i ljudskog. U crnoj kutiji zatvoreni smo u svijet koji stvara privid slobode, iluziju demokracije (Guénon), u kojem nam strah od života i bijeg u udobnost oduzimaju ljudsku bit.

Anita Zlomislić