Zdravo tkivo hrvatske glazbe
Violinist Goran Končar uz Zagrebačku filharmoniju i dirigenta Pavla Dešpalja, i u fortissimu i u pianu s brojnim tonskim međuigrama dosegnuli su samu kucavicu Koncerta in A Željka Brkanovića koji se poput arhivskoga vina uravnoteženo opija tekućinom pitka sladora, gdje trpka aroma u kadencama prvoga stavka te u plesnome skoku na sinkope iz skercozne završnice u cjelini pogleda otkriva zahvalno štivo sa zaštićenom autorskom šifrom
U moru pijanista doslovno sa svih strana poznatoga svijeta, mjesto pod suncem navodno već dvadesetak godina srčano traži i brani i oniži, žutokosi (!) Talijan iz pokrajine Veneto, Giovanni Umberto Battel. I nakon odslušana dijela njegova recitala na početku nove serije koncerata za ciklus Pianofortissimo (dvorana HGZ-a, 8. prosinca), sigurno je da i spomenuta vanjština na stanovit način određuje crtu umjetnikova izvođačkoga karaktera, u kojemu će i diploma muzikologije s bolonjskoga Filozofskog fakulteta imati više mehaničke, manje stvaralačke prste.
I zato je fortissimo bez piana i grmio po tonu dinamički i posebno agogički jednoobrazno postavljena glazbina šipražja, u čijemu strojnom, nikako ručnome štrikeraju od Chopina do Prokofjeva, Battelin glasovir i nije prepoznavao dubinu slojevita kompozicijskoga plana i sadržaja za jedan instrument sa još uvijek neslućenim i nikad do kraja iscrpljenim i potrošenim tehničkim i akustičkim mogućnostima. Tvrda ruka i tvrd udar bez prirodne rezonancije s umjetnim forsiranjem pedala, primjerice u središnjem Andante iz 2. sonate u b-molu Sergeja Rahmanjinova, nezanimljivo su, zanatski nerijetko i šlampavo i nezainteresirano, krčili put od tisuću i jedne pijanističke zamke. A sve je počelo sa Chopinom i njegovom četverostavačnom 2. sonatom u b-molu, u čijemu je »brbljanju lijeve i desne ruke« za jednominutni zaključni Presto Umberto Battel doslovno pročitao autorovu duhovitu, zagonetno-dvosmislenu samoironiju s uspomenom na teški Lento glasovite Marche funebre. Br(b)ljanju nije bilo kraja ni u uvodnome stavku s naglaskom na hitri Doppio movimento, a nastavilo se u tonu nedefinirano obojena Scherza i Posmrtne koračnice s uvijek istom, poluglasnom-glasnom dinamikom netransparentnih unutarnjih linija.
A u tom sudaru fortissima bez piana netragom je nestala i svijest o cikličkom jedinstvu Chopinova antologijskoga opusa, o koju će po jednaku dinamičkom receptu i u paraleli broja i tonaliteta Batell priljubiti i još suše osnažen udar za sonatno trostavačje Sergeja Rahmanjinova. Žureći površinom materijala, Giovanni Umberto Battel dopustio je tako i višku nota pravo na život bez suživota, što je u zapisano stanje završnoga Allegra unijelo pobunu s opasnim posljedicama. Možda baš onakvima kakvima će se u stilu Battelina užurbana sviranja popuniti i Schumannova Toccata u C-duru, čija slika (neo)baroknoga tutnja u nemirnoj ranoromantičnoj inačici, po svim analizama vanjskoga i unutarnjega kostura ujedinjuje različite boje i pripadni – nikako što brži, to bolji – spektar bogatih tonskih nijansi. A to je već priča sa same granice muziciranja, koju Giovanni Umberto Battel barem zasad teško prolazi i još teže prelazi.
Sa svjetlije strane brda iznad glazbina ćudljiva oblaka udobno se zato smjestila interpretacija violinista Gorana Končara, što će u društvu sa Zagrebačkom filharmonijom i dirigentom Pavlom Dešpaljem, i u fortissimu i u pianu s brojnim tonskim međuigrama dosegnuti samu kucavicu Koncerta in A hrvatskoga sedamdesetogodišnjaka Željka Brkanovića (Lisinski, 7. prosinca). Iako je zbog iznenadne odgode koncertne izvedbe opere Ekvinocij oca Ivana Brkanovića propala, eto, prigoda da dan za danom u istome prostoru doživimo i dva lica jedne obiteljske ploče, i ta je posljednja, svakako odveć rijetka izvedba violinskoga koncerta sina Željka, i dvadeset i tri godine po praizvedbi, prikazala zdravo tkivo staronove hrvatske glazbe. I doista, baštinivši školu dobre tradicije s blagim proširenjem harmonijskoga sloga prema prvorječniku A kao srcu idealne sveorkestralne / sveglazbene ugodbe, Brkanovićev se koncert poput arhivskoga vina uravnoteženo opija tekućinom pitka sladora, gdje trpka aroma u kadencama prvoga stavka te u plesnome skoku na sinkope iz skercozne završnice u cjelini pogleda otkriva zahvalno štivo sa zaštićenom autorskom šifrom.
Lijepo su to osjetili redom svi izvođači na čelu sa solistom Goranom Končarom, pod čijom je objektivistički mudro profiliranom provedbom i tehnička zahtjevnost djela došla do izražaja. Virtuozitet u službi muzina prijestolja s okvirnim je stavcima zaštitio na taj način i suzdržanu kantilenu mirnoga Adagia, da bi u šarenilu metra sa složenim ritmom i pobjeda razuma na kraju afirmirala djelo s preglednim oblikom i slušljivim, vrlo slušljivim zvukolikom.
Sibeliusova 1. simfonija u e-molu zajedno će s predigrom operi Majstori pjevači Richarda Wagnera na početku koncerta u interesno žarište smjestiti poslovično pouzdanu ruku dirigenta Pavla Dešpalja, od sada možda i češćega povratnika među pultove Zagrebačke filharmonije. Odavna već oslobođen grča dokazivanja s pompozno koreografiranom gestom iza koje u nekim slučajevima nerijeko stoji veliko ništa, Pavle Dešpalj ponovno je i uz potporu svoga orkestra, na čijemu je čelu kao šef dirigent proveo punih dvadeset i pet godina, prikazao kvalitetu što se čuje. I ne samo po vertikali svih orkestralnih dionica nego i u smirenosti protoka glazbene dramaturgije, čija logika otvoreno i zapravo na pladnju nudi (raz)rješenje svih umjetničkih dilema i pitanja. Čitati, a potom i interpretirati (samo) ono iz notnoga papira i nadalje je, čini se, imperativ Dešpaljeve zrele dirigentske karijere, iza koje se i valja nirnberški zvon svečane, majsterzingerske nagradne pjesme s Wagnerove uzbudljive pozornice. A na njoj će se u natjecanju staroga i novoga, i bekmeserska pravila o dopuštenu pjevanju posramiti svoje uskogrudnosti, da bi pod ruku s apolonskim sjajem Wagnerovih Majstora i Zagrebačka filharmonija pod vodstvom Pavla Dešpalja doživjela priznanje zahvalne publike.
Klikni za povratak