Vrijeme postavlja krajnju granicu

Vrijeme postavlja krajnju granicu

Nije toliko loša zamisao bio izbor Krležine opsežne proze, njezina obradba za scenu, koliko anakronost same izvedbe

Središnji događaj pri proslavi stogodišnjega djelovanja hrvatskog teatra u Osijeku, 7. prosinca 2007, bila je praizvedba drame Zastave, barjaci, stjegovi Mire Međimorca, izrađena po motivima romana Zastave Miroslava Krleže, u režiji Georgija Para. Međimorec priznaje da je dramski tekst pisao na izravan poticaj umjetničkog ravnatelja Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku Joška Juvančića i redatelja Georgija Para, koji iziskuju pisanje nastavka Krležinih Zastava imajući na umu poznatu Parovu scensku prilagodbu Krležinih Zastava u Zagrebačkom kazalištu mladih uprizorenu u siječnju 1991. godine. Kako Juvančić zna od koga tražiti prilagodbu nedovršena Krležina romana, dokazuje i činjenica da je upravo Međimorec scenski prilagodio i uprizorio Zastave u veljači 1978. u Narodnom kazalištu Augusta Cesarca u Varaždinu pod naslovom Emerički te na istom mjestu praizveo Zastave 1985. Svojevrstan nastavak Krležinih Zastava Međimorec zamišlja na način da aktere romana, Kamila Emeričkog, oca mu Ambroza, Joju Dijaka, Amadea Trupca, Eleonoru Emmanuelu… i povijesne osobe, Miroslava Krležu, Franju Tuđmana i ženu mu Ankicu, ubaci u ropotarnicu burne hrvatske povijesti od dvadesetih godina 20. stoljeća pa sve do začetaka formiranja neovisne i demokratske Republike Hrvatske. Ne pomišljajući ni jednog trena izostaviti temeljnu upitnost – iz kojeg su razloga Hrvati predodređeni za vječno povijesno nesnalaženje, sudbinsku tragičnost i patnje što ih primoravaju na neprestano tegobno prolaženje porođajnih muka?

Središnji dramski lik Kamila Emeričkog utjelovljuje Dragan Despot, koji se uz vidan napor provlači kroz gustinu polemičnih dijaloga zbog intelektualne razočaranosti u postupke svojih bližnjih, životno i duhovno, kroz čitavu predstavu pokušavajući održati impulzivan, svađalački ton, koji, više zbog umora pri kraju predstave nego što to dramaturške intervencije zahtijevaju, prelazi u rezignaciju i ironiziranu ravnodušnost.

Najbolji u Međimorčevu / Parovu uprizorenju Zastava bio je Damir Lončar u ulozi Amadea Trupca, vječnog beskičmenjaka, egocentrika, hedonista i oportunista. Na izvrstan način koristio se Lončar sposobnošću za izazivanje komike kako bi oživio, humanizirao, ne samo Amadea nego i predstavu u cjelini. Slavko Juraga glumeći Kamilova oca Ambroza s namjerom je nedovoljno autoritativan pri vječnu sukobljavanju sa sinom, imajući na umu ipak njegovu bolju političku, ali i obiteljsku početnu poziciju. Izniman glumački dar Juraga prezentira neuvjerljivim branjenjem svoje pozicije političkoga kameleona, konformista, odnosno vlasti u koju je uključen, a da ni sam u nju ne vjeruje. Začudna je i nemotivirano izvedena, upravo s obzirom na izraženu senzibilnost za političke mijene Ambroza Emeričkog, njegova smrt na Bleiburgu prigodom bijega od osvetničkih partizanskih četa 1945. Davor Panić na trenutke uspijeva uroniti u potpunosti u lik Joje Dijaka, istinskoga Kamilova prijatelja. Najdojmljiviji je Panić u trenucima kada Kamila 1948. privodi Udba kako bi u jeku protuinformbiroovske čistke svjedočio protiv Joje, koji cijeli život posvećuje stvaranju socijalističke Hrvatske. Panić mučeničkom grimasom na kojoj je moguće odčitati duboku razočaranost u sveobuhvatnost svojih životnih nastojanja i ideala uspijeva odcrtati nagovještaj propasti još jedne ideologije. Inače suvišno prelazi, posebice u partizanskoj uniformi, u nepotrebnu karikaturalnost. Nela Kocsis nosi gotovo neprimjetnu ulogu Emmanuele, Kamilove prve tajnice, čime ponajprije pridonosi njezina skromna interpretacija, a ne mali udjel u dramskoj radnji.

U predstavi uz dramski anambl i gostujuće glumce sudjeluje i zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku te studenti druge, treće i četvrte godine Umjetničke akademije u Osijeku – smjer gluma i lutkarstvo. Priliku je primjetno iskoristila studentica Lucija Barišić, u maloj ulozi sobarice što neočekivanim scenskim pokretom načas prekida komornost. Scenografkinja i oblikovateljica svjetla Dinka Jeričević svojim radom nije uspjela opravdati najavljenu grandioznost projekta te uložen novac, baš kao ni kostimografkinja Marija Žarak.

Nije toliko loša zamisao bio izbor Krležine opsežne proze, njezina obradba za scenu, koliko anakronost same izvedbe. Šteta što je tako, jer samu Krležinu / Parovu / Međimorčevu poruku unatoč svemu moguće je nazrijeti – svaka vlast ima granice. Mudar je samo onaj koji nepredvidivo uključuje u svoj plan. Samo onaj koji poklanja pozornost najpredvidljivijem, smrti, svjestan je da je svaka vlast tek privremena i da joj vrijeme postavlja krajnju granicu. Na pragu sumnje postaje aporija svakoga političkog planiranja jasna. Ta filozofija moći opominje na oprez, na umjerenost, na samospoznaju. Oprez, umjerenost i samospoznaju želimo temeljnoj osječkoj kulturnoj ustanovi u novom stoljeću.

Ivan Trojan