Vješalice i oklopi spektakla

Vješalice i oklopi spektakla

Kapurovim pomno vizualiziranim i ambijentiranim filmom, bilo da je riječ o dvorskim epiozodama ili o digitalno simuliranu okršaju brodovlja, prevladava paradni kroj

Kao što svaka generacija filmoljubaca ima svojega omiljenog Bonda, generacije kinogledatelja imaju priliku birati i svoju najdražu glumačku inkarnaciju Njezina veličanstva, Elizabete I. Izbor nije lagan, jer za skute djevičanske kćeri bigamnog i po koječemu notorna kraljevskog oca Henrika VIII, koja je vladala u drugoj polovici 16. stoljeća, u vremenu političkih i vjerskih potresa na britanskome otoku, lijepile su se uvijek vrhunske interpretkinje, u rasponu od Bette Davis do Helen Mirren. Pa, iako će se generacija koja je otkrivala draži BBC-eva edukativnoga kostimiranog serijala početkom 1970-ih teško odreći možda najautoritativnije Elizabete, danas pomalo zaboravljene Glende Jackson, shvatit će da se potomstvo, koje uglavnom bježi od kraljevskih strogosti i školske povijesti, ali cijeni spektakl, može pokušati kupiti nekom novom kraljicom, pa i po cijenu mitologiziranja i romansiranja njezina života. Indijski redatelj Shekhar Kapur prepoznao je te sklonosti, ali i lik koji bi ih zadovoljio, kada je prije desetak godina za ulogu Elizabete (Elizabeth, 1998) angažirao mladu Cate Blanchett. Glumica, kojoj je taj film bio svojevrsna odskočna daska, poslije je pokazala da može podnijeti svaku ulogu i poslužiti kao vješalica za sve i svašta, pa čak i za rodnu konverziju u Boba Dylana. Iskustvo joj je dobro došlo za povratak u odaje djevičanske vladarice u Kapurovim Zlatnim godinama kraljice Elizabete, koji nas prilično lakonskim odnosom prema povijesnim činjenicama i akterima, ne i bez popratne raskoši, pokušava uvjeriti da o kraljici ne znamo ni približno dosta.

Nastavak Elizabetine biografije, u kojem Blanchett prati i Geoffrey Rush u ulozi savjetnika Walsinghama, prožet je ipak poznatim, ali slobodnije interpretiranim događajima iz kraljičina zrelog mandata, doba sukoba protestantski orijentirane engleske krune s katoličkom Španjolskom, koji je kulminirao ratom. Mlada Elizabeta preživjela je dvorske spletke i učvrstila vlast, no vjerski podijeljenu kraljevinu i dalje tresu unutarnje trzavice, dok kraljici iz kućnog pritvora prijeti škotska kraljica Mary, kujući urotu kojom je želi svrgnuti. Još neiskusna vladarica ipak nije za radikalno stroge metode: ne misli da se treba obračunavati s podanicima zbog drukčijih uvjerenja, a teško joj pada i odluka o pogubljenju suparnice. No, to je ne priječi da muški sjedne u zapovjedničko sedlo kada moćna španjolska flota militantnoga katolika Filipa II. konačno krene na Englesku.

Ipak, srž nastavka biografije kompleksne kraljevske persone čini njezina bitka s vlastitim osjećajima, kojima smetaju vladarske dužnosti. Nemir donosi prisutnost pustolova Waltera Raleigha (Clive Owen), koji kraljici gotovo otvoreno poručuje da je ne može voljeti zbog nje same, nego samo kao kraljicu, intimizirajući se radije s njezinom dvorskom damom. Premda povijesni izvori ukazuju da Elizabeta I. baš i nije potiskivala svoju spolnost, ali je, što i ovaj film pokazuje s dozom karikature, svisoka i samosvjesno odbijala kojekakve smiješne udvarače i udaju, Kapur je na neki način hoće osloboditi te spolnosti aludirajući na njezin androgini lik. Pokazuje je i iza paravana, u intimi, kratko ošišanu bez vlasulje, na kraju i u muškom oklopu na konju. To su ipak tek aluzije, koje će već u sljedećoj sceni zagušiti neka od raskošnih haljina i perika, pretvarajući Cate Blanchett i doslovce u vješalicu za povijesni kostim sa stilizacijskim odmakom.

Uostalom, Kapurovim pomno vizualiziranim i ambijentiranim filmom, bilo da je riječ o dvorskim epiozodama ili o digitalno simuliranu okršaju brodovlja, prevladava paradni kroj. Više po mjeri spektakla i Elizabetine kraljevske titule nego čeznutljive osobe od krvi i mesa koja se, uz pomoć predane Cate Blanchett, uzaludno pokušava osloboditi uzda povijesnih uloga i oklopa baštinskoga spektakla.

Diana Nenadić