Vedrina ostvarenja

Produkcija UO Mitropa na pozornici Histrionskoga doma: Pavo Marinković, Dnevnik učitelja plesa, red. Matjaž Latin

Vedrina ostvarenja

Predstava protječe bez trenutka praznoga hoda u stalnom zgušnjavanju atmosfere i porastu napetosti potencijalnoga sukoba, kao i njegova smirenja, pri čemu pažljiva režija pomno izabranim, škrtim, znakovitim scenskim detaljima podcrtava izražajnost igre

Čini se da u Zagrebu najbolji način da hrvatski pisac dođe do pozornice sve više postaje vlastita produkcija, koja istodobno omogućuje autoru pronalaženje najprikladnijega redatelja, koji ga najbolje razumije i najvjernije slijedi, a potom i glumce po mjeri zadanih likova i sa sposobnošću za njihovo kreativno razvijanje u skladnoj suradnji.

A tko će pokriti troškove, zapitali bi praktičari, razmišljajući u okvirima glumačke čvrge, odnosno potrage za u svakom pogledu što jeftinijom predstavom za što manje zahtjevnu publiku, koja kao da je prethodila pomami za angažmanima u današnjim TV-sapunicama. Pri čemu se zaboravlja da se vrijedno i komercijalno ne moraju isključivati i da – kao što je to tvrdio Brecht – zabavnost nije odlika žanra nego kakvoće. Kao što se i Gavelli pripisuje izreka da kazalište nikada ne smije izgubiti vezu s blagajnom, pri čemu je jamačno mislio na mjesto gdje se najbolje može osluhnuti bilo publike.

Idealan spoj zabavnosti i ozbiljnosti postigla je na pozornici Histrionskoga doma u produkciji nazvanoj Mitropa ovih dana izvedena praizvedba nove drame Pave Marinkovića Dnevnik učitelja plesa. Po duhu izrazito urbane drame s odlikama komedije s isprepletanjem ironičnih (u Marinkovića su tamniji i izoštreniji) i idiličnih naglasaka teatar mladoga Marinkovića s tim se djelom donekle nastavlja na tragikomedije Zvonimira Bajsića sa srodnom blagošću i vedrinom koja poput nevidljiva izvora svjetla prodire i kroz najtmurnije vidike. Dodatnu privlačnost u Marinkovića, koji je lišen Bajsiću svojstvena jezičnoga smještanje radnje u određenu sredinu ili grad, čini s ruba do središta kritičnije osmotren ambijent tzv. suvremenoga kulturnoga života s propuštenim prigodama za darovite i iznevjerenim prekomjernim ambicijama onih drugih, kojima društvena klima pogoduje osvajanju moći i utjecaja.

Njih dvojicu, uvjetno rečeno – jer glumci ih bogato potvrđuju kao žive suvremenike, bogatih osobnih crta – nositelja tih dviju krajnjih položaja pisac zatječe u trenutku kada je sve što ih može povezati ili razdvajati davno i nepopravljivo postala prošlost što će je u tragikomičnom poletu starci odjednom pokušati oživjeti, a to će, zapravo, uroditi porazom za obojicu, pa i one s kojima su emotivno vezani, odnosno neće ništa bitno u njihovim životima i gledanjima promijeniti, ali će na dramaturški vješt način dati publici prigodu da vidi više i dalje od nositelja drame i otkriva njihove karaktere i motive zajedno s društvenom pozadinom u kojoj su se oblikovali i koja zrači prepoznatljivošću.

U sumračnoj situaciji posljednje životne postaje, odnosno staračkoga doma, učinkovito suprotnoj, oku ugodno pastelnoj scenografiji Miljenka Sekulića dvojica cimera, od kojih je jedan dobrano postariji – igra ga Vlatko Dulić – a drugi je, kao što bi to lijepo rekao Tom Durbešić, posve svježe oronuo, odnosno muškarac na pragu starosti – igra ga Žarko Potočnjak – sažimlju svoje živote; samozvani učitelj plesa unatoč svemu ipak u nepomućen akord (bilo bi odveć sentimentalno reći ljubavi i praštanja, jer predstava to diskretnije iskazuje), a razbojnik akademik (u dramskoj situaciji taj epitet zvuči više kao dosjetka nego napad) u završni kaos i kakofoniju. Predstava protječe bez trenutka praznoga hoda u stalnom zgušnjavanju atmosfere i porastu napetosti potencijalnoga sukoba, kao i njegova smirenja, pri čemu pažljiva režija pomno izabranim, škrtim, ali znakovitim scenskim detaljima podcrtava izražajnost igre.

Obojica glumaca daju vrhunska ostvarenja, Vlatko Dulić (Štajner) u granicama visokih očekivanja s inventivnim detaljima obogaćenim iskazom staračke bespomoćnosti, patnje i bolesničke ugroženosti uvećanih tvrdoglavošću, mrzovoljom, neugaslom žudnjom za društvenim priznanjima i osvetom onima koji mu to uskraćuju, a Žarko Potočnjak tako reći iznad najboljih očekivanja otkrivajući u ulozi Gaše, odnosno samozvanoga Učitelja plesa, svoje novo glumačko lice s osmijehom zarazne dobrodušnosti i neiscrpne vedrine koja se odrazuje na cijeloj predstavi. Od lika kao što je Marinkovićev i Dulićev Štajner moglo se očekivati da je sposoban ukrasti tuđi rukopis, no plemenitim i unatoč skromnosti gospodstvenim crtama što ih Žarko Potočnjak daje vedrom gubitniku Gaši nikako ne pristaje sklonost pisanju anonimnoga pisma, bez kojega, čini se, pisac ne bi znao rasplesti dramu. Ravna muškim partnerima u ovoj je predstavi na osebujan način samozatajna Ecija Ojdanić u ulozi nenamjerno izazovne bolničarke Dinke, koja se na redateljski i glumački najprirodnije ostvaren način pojavljuje i u ulogama Gašine i Štajnerove žene u njihovim nemirnim osamljeničkim snovima. Vrlo uspjelu epizodu Štajnerove kćeri ostvaruje Marija Tadić. Kostimi Marite Ćopo, glazbena suradnja Sebastijana Duha s pjesmama Drage Diklića, svjetlo Livija Marečića, sve je na razini nadasve uspjele komorne predstave.

Predstava je posvećena uspomeni na redatelja i prevoditelja Janka Marinkovića i u svakom pogledu zaslužuje tu obvezujuću posvetu.

Marija Grgičević