UCJENE SU PROGRAMI

UCJENE SU PROGRAMI

Cinizam je lukavstvo, prevrtljivost je snalažljivost, prijevara je taktika, puke su ucjene (u milijardama kuna) programi... Dakako, državom ne mogu vladati umnici i filozofi ili tzv. intelektualci, to se pokazalo još užasnijim. U povijesti nije bilo većih nesreća od onih koje su, u ime razuma ili logike, priredili najbolji umovi

Možda o svemu ovome ne bi trebalo više reći ni jedne riječi. Najglupavije stanje nacije, kolektivna narkoza i privremena eutanazija života – to su izbori i poslijeizborni dogovori koji se, eto ovih dana, privode kraju. Tehnologija vladanja, taštine, cijela kolajna ljudskih strasti opisanih u priručnicima povijesti čovjekovih nesreća, prokuljala je na svjetlo dana. Na red su došli čak i krasni glasovi pravih slavuja s pjesmom o Domovini koja je, vidjelo se čak i pri tom kreštanju, ostala tamo daleko. (Nema čovjeka kojega to nije očaralo!). A inače, cinizam je lukavstvo, prevrtljivost je snalažljivost, prijevara je taktika, puke su ucjene (u milijardama kuna) programi... Dakako, državom ne mogu vladati umnici i filozofi ili tzv. intelektualci, to se pokazalo još užasnijim. U povijesti nije bilo većih nesreća od onih koje su, u ime razuma ili logike, priredili najbolji umovi. Objavljivanje izlaznih anketa, osluškivanja pulsa, grafički i grafikonski pokazatelji, prognoze i prognozeri, tendencija uzgona, blagih ili strmoglavih padova, kohorte analitičara i stručnjaka... tetoviraju um i narkotiziraju svakodnevni život. Reporteri, voditelji, političari, pusti razgovori iz šupljega u prazno, gledatelji koji sudjeluju, velika galama i voltaža kreštavih medija, voditelja s kažiprstom ispod brade (poput Rodinova Mislioca), mutna pogleda voditeljice (koja kao da ispod oka procjenjuje klijente u bordelu), potom pusti analitičari koji obašnjavaju što pojedine brojke znače, mjernici javnoga mnijenja, anketari i sve njihove žrtve... dok mediji samo ispljuvavaju ljude stvarajući najglupavije stanje nacije. Parafrazirajući Wittgensteina možemo reći da je politika odgodila život na dva-tri mjeseca, nakon čega će uslijediti oporavak kojemu nije cilj normalnost, nego priprema za nova ritualizirana gluparenja i banaliziranje života. Tko je nakon svega dobio, a tko izgubio izbore, ovih se dana odlučuje. Bilo je najprirodnije da izbore dobiju oni koji su ih dobili. Jer predugo je to bilo lijepo zapakirano u ovitak Ustava i procedure. Držeći se nedorečena najvišeg akta i još nedorečenije invalidne procedure, a ne logike i običaja, politički i u svakom smislu kulturnijega svijeta, citirali su se čak i srpski radikali koji, eto, uvijek pobjeđuju, ali ne vladaju. Očito, bez Balkanije i najcrnjih iznimaka ne možemo, a analogija, ma koliko daleka, retorička, ipak je kakva-takva poredba. O mogućim neopreznim ili nehotičnim uvredama (ponajprije građana-birača), nikomu ništa! Ipak, bilo je poučnih primjera i koristi od ovih izbora. Ovi su izbori zatvorili vrata bivšoj ministrici pravosuđa i strastvenoj zagovornici micanja Zida boli. Kako se u tom imperiju vidjela doživotno, spomenuti je Zid ožalošćenih majki jako smetao njezinu pravosudnom pentagonu. Pritom joj nije palo na pamet da te simbole (za nju puke cigle) pomakne samo koji metar prema zidu budućega pravosudnoga carstva i da doslovno i simbolički žrtvu ugradi u temelje još nedočekane pravde.Dobro je i da slavni znanstvenik, nakon izborne propasti koju je, kako sam kaže, očekivao (zato se valjda i kandidirao), odlazi u SAD ili Novi Zeland. Nakon što je cijela medicinska i doktorska svita ranih devedesetih prešla u političare, reinkarnirani je ban Jelačić uspješno označio transfer hrvatskoga znanstvenika u političara, svako malo objavljujući i reklamirajući knjige o svojim rezultatima istraživanja (sadržaj damske torbice). Bila je to poruka svakom znanstveniku kako će postati čašćen i viđen, što bi kazao običan svijet. U protivnom izgledat će u svojoj samoći znanstvenih istraga i potraga marginalno, jadno i zapušteno; uz to, na milost i nemilost i svojih kolega koji se, bez političkoga pokroviteljstva, ujedaju zdušno i nemilosrdno. Zato je poželjna transcendencija znanstvenika u političara. Ono što malo žalosti neuspjeh je ljudi koji stavljaju na kušnju i vlastitu sigurnost i kod kojih stanuje stanovita nada ovoga društva; primjerice, Ruža Tomašić. Očito u društvu u kojemu jest nije valjda ni mogla bolje proći. Razočarava i slaba potpora hrabrom, pravno potkovanom i pravdom ponesenim Tončiju Tadiću. Očito, poštenje, hrabrost i znanje nisu ovdje toliko važni. Sadržaj se politike ovdje dobrim dijelom može sažeti u vizije i gropove mržnje; u, primjerice, »Dolje izdajnici!« ili »To je program?!« A kultura? Jesmo li čuli za programe? Hoće li se stati na rep GUP-ovima skrojenim po mjeri velikih investitora? Hoće li se nastaviti uništenja starih gradskih jezgri? Tko će stati na kraj uređenju gradova, bandićima, holdinzima, kraljevićima i njegovoj paukomaniji ili pravoj fliperizaciji grada!? Hoće li se nastaviti urušavati kuće, ulice i ljudi? Krasno kreštavo pjevanje Moje domovine dobar je primjer velika napora u kojemu nema neke osobite ljubavi ni uvjerenja. A kako su izbori prošli, i ta pjesma do novih izbora može natrag u progonstvo.