U međuprostoru

U međuprostoru

Borut Šeparović i Montažstroj nisu nas razočarali konceptualnošću, nego svojevrsnim minimalizmom u izričaju koji nije uspio prijeći u estetiku, nego je ostao na razini konstrukta koji je sam sebi svrhom i nedovoljno, za današnje vrijeme, ispunjen sadržajem

Motivirani likom i djelom skupine Montažstroj mnogi su poklonici kazališta uistinu željno očekivali novu predstavu Kazalište vaše i naše mladosti, pa stoga i ustrajno (barem većina) sudjelovali u dugom i neizvjesnom odvijanju novije faze njihove donedavno prepoznatljive izvedbene poetike. Predstava je promišljeno koncipirana, po novokazališnim, ali ipak dovoljno razumljivim načelima, tako da se posve jasno vidi nakana autora da prikaže svijet i kazalište kao mrežu odluka, poteza, ugovora, mjenica, interesa i monopola pojedinaca. Zato i počinje iz perspektive prikazivanja geopolitičkih vođa koji se za stolom doslovno igraju sudbinom svijeta, u društvenoj igri koja podsjeća na Monopoly, da bi se zbivanje na sceni potom odjednom prekinulo i prešlo se na konkretniju igru, s aktivnijim sudjelovanjem, koja će zapravo mnogo mimetičnije primjenjivati postupke i načela koji ionako vladaju današnjim vremenom. Publici je naime, nakon uvodnih petnaestak minuta igre na pozornici, ponuđen izbor – ostati u Kazalištu vaše i naše mladosti i za to platiti iznos od 40, odnosno 20 kuna ukoliko imate prvo na studentski ili neki slični popust, ili napustiti dvoranu. Za one koji se, poput mene, nisu odlučili na nastavak i dodatno plaćanje, organiziran je alternativni dio izvedbe, koji je vodio Vili Matula, a za koji je publici bio plaćen isti iznos. Sastojao se od igre ping-pong-lopticama i projekcije fragmenata teksta u polukružnoj dvorani ITD-a, uz performativno sudjelovanje Damira Bartola Indoša, dok su sudionici prve opcije, dakle ostajanja u dvorani Kazališta vaše i naše mladosti, bili uvučeni u čitanje Handkeova Vrijeđanja publike, čiji su im ulomci slani u SMS-obliku na mobitele. To jasno ne bih znala da mi sudionici zbivanja na koje se nisam odlučila nisu prepričali što se u velikoj, ishodišnoj dvorani ITD-a zbivalo, a kako sam stjecajem okolnosti bila na dvjema izvedbama, druge mi se večeri dogodilo da sam, pokušavajući neopazice ostati u velikoj dvorani, zakasnila na ulazak u alternativni izbor, pa sam, kao što i dolikuje ovom brzom svijetu, ostala nigdje, odnosno u međuprostoru koji je jedna od izvođačica (Anica Tomić) ipak pokušavala oživiti postupkom sličnim onom što se odvijao u velikoj dvorani. Tražila je dobrovoljce u publici, odnosno nasumce birala ljude da kažu svoje mišljenje ili izvedu neki zadatak. Time je donekle simuliran pokušaj prvobitnoga vrijeđanja publike, pa se tako osnovni koncept kazališne igre koja oponaša poredak realiteta održao. Ovaj osvrt ujedno mora sadržavati i put autorice predstavom, odabirima koje je nudila, baš kao i uprizorena geopolitička igra s početka. Takav je koncept lukav, kvalitetan i zanimljiv, pa čak i konačna namjera vrijeđanja publike, koja domišljato skicira poteze današnjega svijeta i sudionika igre koji, izabravši bilo koju od opcija, bivaju uvrijeđeni, i u moru prividne slobode zapravo i nemaju izbora. Ogoljenost postupka u svemu pohvalna je kao zamisao, no ne i sama sebi dovoljna, bilo u estetičkom bilo u izvedbenom smislu. Reakcije pogođenosti, očekivanja, nerazumijevanja, iživciranosti bilo je među sudionicima, i to bi se moglo izdvojiti kao jedan od glavnih nedostataka predstave, usprkos legitimnosti primjene takvih postupaka u novom kazalištu. S druge pak strane, u takvu svijetu, i takvu kazalištu, sva su navedena obilježja nusprodukt, pa bi se zamjerka onda trebala formulirati kao prenaglašena mimetičnost i konceptualnost kojoj je nedostajalo stvarne, sadržajnije izvedbenosti, pa i u smislu interakcije s publikom, koju se većinu vremena ipak zavaravalo, a ogoljenost strukture i postupka nešto je na što smo odavno navikli. Borut Šeparović i Montažstroj nisu nas razočarali konceptualnošću, nego svojevrsnim minimalizmom u izričaju koji nije uspio prijeći u estetiku, nego je ostao na razini konstrukta koji je sam sebi svrhom i nedovoljno, za današnje vrijeme, ispunjen sadržajem.

Petra Jelača