To je moja knjiga!

To je moja knjiga!

Josip Bratulić, Hrvatski ex libris. Prilog povijesti hrvatskih knjižnica, Ex Libris, Zagreb, 2007.

Ovu knjigu sam ukrao od Marka Lipozenčića, stoji na pečatu u knjizi iz 19. stoljeća, kad su među hrvatskim đacima bili omiljeni pisani ekslibrisi. Danas se pod ekslibrisom (ex libris) podrazumijeva prikladno oblikovana mala žanr-slika u različitim grafičkim tehnikama koja nosi ime vlasnika knjige i time, osim što je ukrašava, opominje na vraćanje knjige onome od koga je posuđena. Ekslibris nosi i trajni spomen na poznate i nepoznate vlasnike knjiga i u uskoj je vezi s pronalaženjem tragova o knjižnicama kojih više nema. Posve je znakovita koincidencija što je prvi priručnik u kojem se prikuplja i sistematizira građa za povijest hrvatskoga ekslibrisa izašao u likovnoj knjižnici zagrebačke nakladničke kuće – Ex Libris. Nastojanjem Josipa Bratulića u njemu su prvi put registrirani vlasnici ekslibrisa, sakupljači, umjetnici-autori, kao i povijest hrvatskoga ekslibrisa u europskome kontekstu.

Iako su ekslibrise posjedovali egipatski faraon Amenofis III. u 14. stoljeću prije Krista i asirski kralj Asurbanipal sedam stoljeća poslije, postojanje hrvatske ekslibristike sustavno je zabilježeno tek ovom knjigom. Najstariji (proto)ekslibrisi hrvatske pisane kulture nastali su početkom 15. stoljeća, a nalaze se na posljednjim listovima Misala Hrvoja Vukčića Hrvatinića, vojvode splitskoga. S kraja istoga stoljeća potječe i najstariji europski tiskani ekslibris, dok je prvi datirani izradio Albrecht Dürer 1516. Prvi tiskani ekslibrisi za hrvatskog vlasnika knjiga pripadali su humanistima iz Dalmacije, dok je u središnjoj Hrvatskoj sustavnija pojava ekslibrisa zabilježena od 17. stoljeća u plemićkim knjižnicama Frankopana, Zrinskih i Draškovića. Sredinom 17. stoljeća Nikola Zrinski za svoju je biblioteku kod bakroresca Eliasa Widemanna iz Augsburga dao izraditi dva portretna ekslibrisa. Druge su plemićke obitelji preferirale uglavnom heraldičke ekslibrise sve do 18. stoljeća, kad oni postaju sve skromniji i pretvaraju se u tiskane ceduljice s informacijom o vlasniku. Takav se, ogoljeni ekslibris, u Hrvatskoj zadržao do druge polovice 19. stoljeća. Tek je nekolicina bibliofila u razdoblju hrvatskoga narodnog preporoda (primjerice Janko Drašković, Ivan Kukuljević Sakcinski, Ljudevit Vukotinović) posjedovala tradicionalni ekslibris.

Potkraj 19. stoljeća počinje razdoblje novijega hrvatskog ekslibrisa, u kojemu se pojačava i sakupljačka aktivnost: jedan od utemeljitelja Braće Hrvatskoga Zmaja, arhivar i ravnatelj Hrvatskoga zemaljskog arhiva u Zagrebu Ivan Bojničić Kninski, skupio je bogatu zbirku ekslibrisa, a o razdoblju svjedoči i zbirka Emilija Laszowskoga s početka 20. stoljeća, koja se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, kao i u Gradskoj knjižnici u Zagrebu. Istodobno se u Europi utemeljuju nacionalna društva ekslibrista, nakon čega povijest europskoga ekslibrisa postaje zanimljivom ne samo sakupljačima nego i povjesničarima umjetnosti. Josip Bratulić zato donosi kratak pregled europske ekslibristike, u kojoj je Njemačka označena kao prethodnica i višestruki uzor.

U preporodu knjižne opreme prvih desetljeća 20. stoljeća sudjelovali su istaknuti hrvatski likovni umjetnici Tomislav Krizman i Ljubo Babić. Njihovim radom započelo je i novo razdoblje ekslibristike u Hrvatskoj. Od 1919. za njezino se promicanje zalagalo hrvatsko-slovensko udruženje koje je od 1927. djelovalo pod imenom Udruženje grafičkih umjetnika, a zabilježilo je brojna sudjelovanja na domaćim i međunarodnim izložbama. Udruženje je 1929. na inicijativu najrevnijeg promicatelja ekslibristike u Hrvatskoj, Milenka Gjurića, organiziralo prvu slavensku izložbu ekslibrisa u Zagrebu. Na izložbi je, uz suradnju s desetak domaćih, zatim slovenskih, poljskih, ruskih i bugarskih grafičara, ekslibrista i bibliofila, predvodila Češka, a sudjelovalo je gotovo stotinu umjetnika s preko četiri stotine grafičkih listova, pretežno ekslibrisa. Od sredine 1920-ih godina izdavane su i mape ekslibrisa, o čemu je 1927, uz osvrt na prošlost drvoreza od njegovih europskih početaka, u tadašnjem »Vijencu« pisao Milenko Gjurić. U povodu zagrebačke izložbe izišla je mapa s ekslibrisima u tehnici bakropisa s autorskim potpisima Gjurić, Kos, Renaić, Rojc, Smrekar i Šantel. Godine 1934. članovi Udruženja grafičkih umjetnika nagrađeni su na međunarodnoj izložbi ekslibrisa u Los Angelesu.

Usprkos tome, u Hrvatskoj se ekslibris desetljećima nije učvrstio: zanimanje je poraslo tek u posljednjih dvadesetak godina, nakon izložbe Hrvatski ex libris, održane 1983. u knjižari Mladost u zagrebačkoj Masarykovoj ulici. Autor knjige, Josip Bratulić, i sam vlasnik značajne zbirke ekslibrisa, ističe kako je upravo iskusni kolekcionar i uspješni nakladnik slikarskih mapa, Božo Biškupić, pokretač njegovanja tradicionalne vještine. U Zagrebu je 1993. osnovano Hrvatsko društvo Ex libris, a dodatni poticaj za razvoj hrvatske ekslibristike stigao je iz Rijeke, gdje su između 1997. i 2003. i održane 4. međunarodne izložbe sa zadanom temom (najveće u ovom dijelu svijeta). U posljednjem se desetljeću u Hrvatskoj mimo hrvatskoga društva ekslibrista, razvijao i dječji ekslibris: na poticaj Gradske knjižnice iz Hlohovca (Slovačka), a zatim i tamošnje udruge ExLibris, zagrebačka knjižnica Medveščak osnovala je natjecanje u izradi ekslibrisa za članove od dvanaest do petnaest godina. U Zagreb je 2005. stigla i putujuća izložba dječjih ekslibrisa.

U nastavku knjige Josip Bratulić donosi kratke prikaze djelovanja autora na tragu tradicije hrvatskoga ekslibrisa – Zdenke Pozaić, Branka Vujanovića i Drage Trumbetaša. Bogato opremljen likovni dio knjige predstavlja ekslibrise domaćih vlasnika, a podijeljen je u cjeline Hrvatski ex libris, Zbirka Biškupić i Zbirka Bratulić. Dvije stotine i pedeset stranica kvalitetnih reprodukcija pruža iscrpan uvid u raznovrsnu produkciju i sakupljanje ekslibrisa u Hrvatskoj. U prilozima se, kao dodatak likovnome dijelu, nalaze popis kongresa ekslibrista održanih između 1953. i 2006, biografije autora hrvatskih ekslibrisa, popis vlasnika zbirki, kao i vlasnika ekslibrisa. Iscrpan popis literature i označnica koje se upotrebljavaju za tehnike izrade ekslibrisa zaključuju prvi tiskani priručnik koji je objedinio informacije o hrvatskom ekslibrisu, čija je percepcija do sada, usprkos njegovoj zanimljivosti, bila ograničena tek na uzak krug bibliofila. Zahvaljujući Bratulićevoj knjizi, zapostavljena je hrvatska ekslibristika dobila uporište i još jedan poticaj za procvat.

Libuše Jirsak