Sugestivni solisti

Sugestivni solisti

Iznimna izvedba Puccinijeve Toske navodi na razmišljanje da bi Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski mogla, uz koncertni, postajati i operni hram u kojemu se čuvaju ponajbolje operne (premda koncertne) izvedbe

U srijedu, 5. prosinca 2007, u Hrvatskom glazbenom zavodu Gudački kvartet Rucner održao je četvrti koncert iz ciklusa Četiri godišnja doba (koncert je naslovljen kao Zima, no s obzirom na dodjelu nagradnoga putovanja vjernoj pretplatnici već je pripadao prosinačkoj fazi novogodišnjih koncerata s predtekstom darivanja i lake glazbe). Možda baš zbog toga koncertna dvorana HGZ-a nije bila dupkom puna – ali, publike je bilo. I ta je publika uživala u izvedbi Dvořákova Američkoga gudačkog kvarteta (F-dur, op. 96), koji je Gudački kvartet Rucner izveo s uobičajenom toplinom, razumijevanjem i potpunim udubljivanjem u glazbu.

No to je bio samo uvod u drugi dio programa, koji je, možda, otjerao dio vjerne publike jer je prepušten Tamburaškom orkestru HRT-a. Ali upravo taj dio koncerta je, u stilu božićnoga darivanja, postao ugodno iznenađenje. Najprije se predstavio sam orkestar simpatičnim skladbama Na fašniku skladatelja i dirigenta Siniše Leopolda (koji ju je i dirigirao) i Kicoška posla skladatelja i dirigenta Bože Potočnika (koji je također sudjelovao kao dirigent). Orkestru (koji je već pokazivao znakove da bi se želio povezati s drugim instrumentima, osobito u skladbi Na fašniku, u čijoj su izvedbi sudjelovali harmonika, rog, različite udaraljke i jedan balon) ubrzo su se pridružili članovi Kvarteta Rucner. Veza tamburaškog orkestra i gudačkoga kvarteta pokazala se dobitnom kombinacijom: zvuk je tražio pozorno slušanje očito izazivajući skladatelje na istraživanje mogućnosti i jedne i druge instrumentalne skupine. Tako je Božo Potočnik u skladbi Perkusija & guci tamburaše pretvorio u udaraljkaše (većina ih je svirala lupajući po tijelu instrumenta), a na sličnom je tragu bio Siniša Leopold skladbom Staccato & legato, samo su se uloge obrnule: staccato je postao pizziccato gudačkih instrumenata, koji su povremeno mijenjali funkciju tamburaša. Snovi i sjećanja – Adagio za trzalicu i gudalo Siniše Leopolda ipak nije tražio promjenu funkcije izvođača, već njihovo uživljavanje u širokomelodijsku skladbu. Nakon svih eksperimenata uslijedio je najveseliji: izvođači su počastili publiku dodatkom Štefanje, koji je također skladao Siniša Leopold, a za čiju su se izvedbu Kvartetu i Orkestru na pozornici pridružile članice ženskog zbora Jane.

Sjajna Tosca

U petak, 14. prosinca Zagrebačka filharmonija darovala je pretplatnicima ciklusa Bijela oktava koncertnu izvedbu opere Tosca Giacoma Puccinija. Pod dirigentskim vodstvom Vjekoslava Šuteja, Filharmonija je (iznenađenje!) pjevala – nije bilo zastrašujućih kikseva (premda, opet, puhači…!), kao ni svojevrsnih kočnica koje se obično osjećaju u njihovim simfonijskim koncertima. A i Šutej je pokazao da mu ovaj glazbeni žanr, premda iznimno zahtjevan zbog komunikacije velikog ansambla – zbora i orkestra – sa solistima, kao i zbog prisutnosti pozornice koju također treba nadzirati, najbolje leži.

Sopranistica Nadja Michael u ulozi dive Florije Toske, žene mučene ljubavlju i ljubomorom koja upravo zbog tih karakteristika stradava, virtuozno je prenosila priču francuskoga pisca Victoriena Sardoua (čiji su reci poslužili kao predložak za libreto). Njezin osjećaj za strasti i kontradiktorne emocije nosio je, uvlačio je, i nije dopuštao skretanje pozornosti. Opera je izvedena polukoncertno, no scenu, kostime, rekvizite i glumu (ipak, pjevači su djelomice, koliko im je uski prostor pozornice dopuštao, glumili) gotovo nije trebalo zamišljati – toliko su bili sugestivni. Tenor Fabio Armiliato u ulozi Toskina ljubavnika, slikara Marija Cavaradossija, uz lepezu iznimnih glasovnih kapaciteta iskazao je i sposobnost za izražavanje najteže drame (arija E lucevan le stelle). Nažalost, u ulozi zloglasnoga Scarpije zbog bolesti nije nastupio najavljivani legendarni bas Ruggero Raimondi, nego ga je zamijenio Giorgio Surian. I on se pokazao izvrsnim u ulozi, unatoč nezahvalnu poslu uskakanja u posljednji trenutak, kao i osjećaju latentne usporedbe s Raimondijem, koji bi se vjerojatno bolje nosio sa snagom složena zborskog i orkestralnog sastava. A tu su bili i dobar, premda najmanje uvjerljiv, Alen Ruško kao Cesare Angelotti, sigurni Ivica Šarić kao crkvenjak, Vinko Maroević kao Spoletta (koji mi se među sporednim ulogama najviše svidio), Milan Mišo Kravar kao Sciarrone i ključar, te Marija Kuhar Šoša u maloj, ali dojmljivoj ulozi pastira. Iznimna izvedba Puccinijeve Toske navodi na razmišljanje da bi Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski mogla, uz koncertni, postajati i operni hram u kojemu se čuvaju ponajbolje operne (premda koncertne) izvedbe.