Prepuštanje priči

Prepuštanje priči

Danas su vesterni gotovo zaboravljeni filmski žanr, pa i ponovno oživljavanje jednog od klasika žanra U 3:10 za Yumu iz 1957. (režija Delmera Davesa), premda iznimno obilježeno glumačkim nastupima Russela Crowea i Christiana Balea, prije je iznimka nego pravilo. Kako pristupiti skladanju za takav film – dobar remake, s dovoljnom dozom suvremenog kao i dovoljnom dozom prepuštanja starom (gotovo zaboravljenom) svijetu žanra? Redatelj James Mangold zapravo je iznenadio kada je za skladatelja odabrao Marca Beltramija, poznatijeg po partiturama koje zvuče prilično mehanički (Lovac, Terminator 3, Hellboy, Ja, robot, Blade II) nego po melodičnoj mekoći kakvu su sugerirale stare vesternske partiture koje je najčešće uglazbljivao Dmitri Tiomkin (doduše, U 3:10 za Yumu iz 1957. nije uglazbio Tiomkin nego George Dunning, koji je, poput Beltramija, skladao mnogo, ali nikada komercijalno najeksponiranije filmove).

Beltrami je za Mangoldov film stvorio očekivano statično ozračje, koje su na početku zameli preglasni zvučni efekti (pljačkanje kočije). Beltrami se, ujedno, teško prepušta melodijama (jedina tema koju čujemo u filmu prilično je nezanimljiva), ali je svejedno sposoban usko pratiti scenu glazbom. Toliko, da glazba odgovara mitu nečujnosti, ali istodobno podupire radnju koja se, posve bez svijesti o glazbenim pomacima, prati s najvećom pozornosti. S druge strane, mehanički elementi iz drugih partitura u ovoj se samo naziru – i to najviše u obliku obgrljivanja suvremenijega glazbenog jezika koji ne traži ljepotu, nego poticanje. To je otkrilo pravi skladateljev uzor. Ennio Morricone aktualnoga je skladatelja Beltramija naveo da iskoristi neke tipičnosti: gitaru (koja povezuje i sa starim dobrim Tiomkinom), cimbal i drombulju. No Morriconeov je utjecaj samo dašak u partituri koja je slabija od filma, ali koja u svakom slučaju omogućava potpuno prepuštanje filmskoj priči.

Irena Paulus