Predano, iskreno, zaljubljeno

Predano, iskreno, zaljubljeno

Poštujući zahtjeve libreta i partiture, redatelj Petar Selem načinio je živu, uvjerljivu predstavu priklonivši se koncepciji koja spretno balansira između nježne, poetične liričnosti i bljeskova tragičnih dramatskih naboja

Izbor Puccinijeve Manon Lescaut za prvu ovosezonsku opernu premijeru, zasigurno je repertoarni forte splitske kazališne kuće, ali i dokaz o sve promišljenijoj programskoj koncepciji i energičnom ansamblu koji se, pod budnom umjetničkom paskom vrsnih pojedinaca, upustio u svladavanje prilično složenih zahtjeva Puccinijeve partiture. Kako su takvi izazovi najčešće poticajni (barem za ovu opernu kuću!), očekivalo se dovoljno naboja za realizaciju uspjele operne produkcije s visokim estetskim i umjetničkim atribucijama. Na zadovoljstvo mnogobrojnih poklonika Puccinijeve glazbe, dogodilo se upravo to. S mnogo energije i radnog elana, u znaku visoke profesionalnosti i zavidne razine umjetničkog postignuća postavljena je opera od čije je posljednje izvedbe na splitskoj pozornici proteklo više od četiri desetljeća. Izuzmu li se, naime, rana gostovanja talijanskih opernih družina, poput onoga u svibnju 1906. kada je u Splitu prvi put opera izvedena u cijelosti, premijerne su se izvedbe na hrvatskom prostoru zbile relativno kasno – u Zagrebu 1926, a u Splitu četrdesetak godina poslije, tek 1964. Manon Lescaut prva je zrela Puccinijeva opera u kojoj se mogu nazreti obilježja njegove umjetničke fizionomije kakvu je predstavio u opernim vrhuncima (Tosca, Madame Butterfly, Turandot) razotkrivajući svoju sklonost za glazbeno portretiranje nježnih ženskih likova i oblikujući novi tip operne protagonistice, koja utjelovljuje, kako osobno ističe, »malu zaljubljenu ženu« (»piccola donna inamorata«) i junakinju patnicu. Priča je to o ljubavi, onoj gorljivoj, sudbinskoj, očajnički željnoj, nikada sitoj, vječnoj i neprolaznoj, ljubavi koja će »opstati uza sve odlaske, povratke, nevjere, patnje i razočaranja,... sve do isteka vremena, do smrti«. Čini se da uz Romea i Juliju, Didonu i Eneja te Tristana i Izoldu, Manon i Des Grieux nalaze svoje mjesto u panteonu najvećih ljubavnika operne libretistike. U glazbenome smislu, Manon Lescaut svjedočanstvo je nastajanja Puccinijeva zrelog stila i njegova nepogrešiva osjećaja za zakonitost odvijanja dramske radnje, koju je, ne narušavajući kontinuitet, vješto prekidao izljevima melodike u pretežito lirskim arijama i duetima. Na tom putu skladatelj nije ostao neosjetljiv na događanja u europskoj glazbi onoga doba niti je zanemarivao pravac koji je osvajao svjetske pozornice. S tipično pučinijevskim ukusom, Manon Lescaut asimilira i isprepleće različite utjecaje – od talijanskoga, osobito verističkog opernog nasljeđa Mascagnija i Leoncavalla, preko Verdija i Ponchiellija do plesne glazbe francuskoga stila s melodijama menueta i kratkim arijetama strofne strukture. Štoviše, ukus je, kako veli Nehajev, »glavna odlika Puccinija: iz toga izvire njegova melodija, koja nema robusnosti Verdijeve, ali je lirskom svojom žicom morala postati dobro dočekana reakcija na epsku širinu Wagnerovu.« Unatoč pak naglašenu utjecaju romanske operne romantike, u nijednoj od svojih opera Puccini nije toliko blizak Wagneru i kromatici njegova Tristana kao u Manon Lescaut (ulomci ljubavnog dueta iz drugog čina) s orkestralnom fakturom što zrcali tragove upravo njemačkoga simfonizma. Na tim glazbenim smjernicama, a duboko uranjajući u psihologiju žene i njezinu iskonsku težnju da se žrtvuje u ime predane ljubavi, Puccini je u liku Manon stvorio svoju prvu junakinju, koju će slijediti protagonistice njegovih najpopularnijih opernih ostvarenja. Poštujući zahtjeve libreta i partiture, redatelj Petar Selem načinio je živu, uvjerljivu predstavu priklonivši se koncepciji koja spretno balansira između nježne, poetične liričnosti i bljeskova tragičnih dramatskih naboja. Posebnu pozornost posvetio je Manon, strastvenoj i nevoljnoj ženi, njezinoj ljubavnoj drami i fatalnom odnosu sa Des Grieuxom, potvrdivši svoj istančani osjećaj za psihološku karakterizaciju likova i fine gradacije s dramatskim lukovima i akcentima. Bez osobite simboličke tajnovitosti i suvremenih konotacija, s decentnom mizanscenom, sve je podredio ljepoti Puccinijeve glazbe, pokazavši izvanredan sluh za glazbenu podlogu, koja je u svakom trenutku vodila i diktirala tijek scenskih zbivanja. U vizualizaciji scenske postave pripomogli su mu scenograf Zlatko Kauzlarić Atač i kostimografkinja Dora Argento inventivnim, smišljenim i funkcionalnim rješenjima. Posebno dojmljiv bio je posljednji, sfumato prizor u kojem Manon priziva spokoj groba u golom pustinjskom krajoliku, u tom »beketovskom prostoru svršetka igre i krajnje redukcije«, koji kao da je iznikao, veli Selem, »iz zamračenih zona naše svijesti«. Autentičnosti scenske atmosfere pridonijelo je i angažirano sudjelovanje Zorana Mihanovića u oblikovanju svjetla te Snježane Abramović-Milković kao asistentice redatelja i koreografkinje. Na tragu poticajna Puccinijeva glazbeno-dramskog genija, dirigent Ivo Lipanović je tražio, osjetio i našao način da izgradi logični i razrađeni protok glazbe sa svim dinamičkim i agogičkim nijansama koje sugeriraju unutarnje impulse, klimakse i opuštanja u odnosima među protagonistima. Sa svojstvenim zanosom i muzikalitetom uhvatio se ukoštac s iznimno zahtjevnom glazbenom građom i slojevitim pučinijevskim orkestralnim temeljima, potičući i u pjevača bogatu izričajnu paletu pjeva i ustrajavajući na neposrednosti u tumačenju uloge. Uz kontinuitet u vođenju ansambla, očitovao je i sklonost za jake dramske akcente, što je tek mjestimično rezultiralo pretjeranom zvučnošću inače raspjevana, umjetnički vrlo angažirana orkestra. Zbor, koji je režija opskrbila promišljenošću pozorničkog ponašanja, odisao je svježinom i očarao snagom i puninom tona (zborovođa Ana Šabašov). Ushit je izazvala Svetla Vassileva, bugarska sopranistica međunarodne reputacije, puninom kreacije naslovne junakinje. Nalazeći u svojoj osobito složenoj ulozi sklad i mjeru, plijenila je bogatstvom detalja gestike te muzikalnošću i ljepotom glasa, iskazavši svu raskoš vokalnog umijeća i golemi glumački potencijal. S besprijekornom čistoćom intonacije i osjećajem za baršunastu gipkost Puccinijeve melodije, Vassileva je ostvarila još jednu nedvojbeno kreativnu ulogu u bogatoj pjevačkoj karijeri (kako li su samo čarobno zvučale arije In quelle trine morbide iz drugoga i Sola, perduta, abbandonata iz četvrtoga čina!). Kao tumač uloge Renata des Grieuxa u ovom se uprizorenju pojavljuje Kamen Čanev, pjevač sonorna tenora (možda ipak manje pokretljiva, a snagom eksponiranijeg od onoga kakav zahtijeva uloga i Puccinijev tenore lirico di mezzo carattere). Nakon početne suzdržanosti, poneke krutosti i grča, Čanev se postupno oslobađao i sve uvjerljivije vladao scenom i glasom, da bismo ga konačno u posljednjoj slici doživjeli predano, iskreno, dovoljno zaljubljeno da mu povjerujemo kako je ljubavnička strast jedino što posjeduje u životu. Za sve to imao je pokriće u čistoći fraze i dinamički iznijansiranu muziciranju (očitovalo se to već u uvodnoj ariji Donna non vidi mai simile a questa). Sugestivnom scenskom pojavom i fino odnjegovanim glazbeno-dramatskim izrazom, Kiril Manolov (Lescaut) uspješno je odgovorio svim postavljenim izazovima, dok su Carmine Monaco (Geronte) i Saša Jakelić (Edmondo), zajedno s ostalim epizodistima, osnažili jedinstvenost ugođaja izvedbe. Čini se kako je splitski operni ansambl uspio ostvariti ono što se oduvijek smatralo najtežim – raznolike segmente i kreativne vizije stopiti u homogenu, sveobuhvatnu umjetničku formu. To je pak uspjeh koji obvezuje i ne prihvaća odustajanje.

Ivana Tomić Ferić