Poetska biografija ljubavi

Poetska biografija ljubavi

Stjepan Svedrović, Vječni šapat, Organika, Zagreb, 2006.

Knjiga od pedeset pjesama u tvrdom uvezu. Lijepo opremljena. Ljubavni kanconijer u 21. stoljeću, izvan trendova koji teže tzv. posthermetizmu ili postmodernizmu. Stjepan Svedrović, lirik po vokaciji, napustio je sve te izme ostavivši ih za fajlove cerebralnih profesorskih proučavanja. On piše jasno ne skrivajući svoje intimne toponime. Naime, Vječni šapat poetska je biografija ljubavi, ili, točnije, bračne ljubavi. To je poetizirana kronologija intimnih trenutaka zaodjenutih u lirske sintagme koje pjesnik smišlja bez namjere da nas fascinira nekim trendovskim novokovanicama ili da nas zapanji prikupljenom mudrošću.

Jedini ustupak kreativnom svijetu literature stihovi su odabranih pjesnika (Dante, Petrarca, te liričara–našijenaca: Marulić, Džore Držić, Stanko Vraz, A. G. Matoš), koji lirskim, mogli bismo reći renesansnim senzibilitetom naglašavaju pjesnikovu težnju da se plam ljuveni ne ugasi. Da do u vječnost traje.

Taj, uvjetno rečeno, trubadurski postupak uzdiže odabranicu u nedodirljive visine u kojima čak i ono banalno, obično, ljudsko svakodnevlje poprima obilježja lijeposti bez kojih život ne bi funkcionirao. Tako pjesnikova muza Đurđica (poput Beatrice, Laure, Ljubice…) živi u stihovima svoj osebujni život i poslije, u smrti, koja nije – kraj: »Svukla si / tijesnu odjeću / svoje duše : / Umorno tijelo, / Koje si odložila / U njedra Zemlje. / Vinula si se / U predjele visina: / U moju dubinu, / Što smo je, / Kao dvije krtice, /Za života rovali / Na mjeru- / Spasitelja !« (Svukla si…).

Fedeističko stajalište ovdje je u suglasju s pjesnikovom lirskom porukom koja u simboličnom naslovu Vječni šapat sintetizira vječnu i neuništivu žudnju za ljubavlju. U njemu je personificirana ljubav sama. Pjesnik Stjepan Svedrović ugađa osjećaj ljubavi poput glazbala. I on mu je uzvraćen na prirodan način, jednostavno, bez euforije i licemjerja:

Hvala Ti,

Cesarice!

Za male stvari

Što si ih činila velikima…

(Hvala Ti!)

Stjepanov lirizam sublimira ženstvo u ženi! Žena, zna se (na to smo već navikli), prema stoljećima uvriježenom muškom mentalitetu utjelovljuje u sebi: Adamovo rebro, jabuku, smokvin list, vješticu, coprnicu, mačku, ribu, micicu, flundru, drolju, kurvu, a kako sporadični prerogativ svetica ne može sve to apsorbirati, jer bi tako kontrapostiran – eksplodirao, zahvalni smo liriku Svedroviću što je u svojim pjesmama sjećanjima oplemenio to dubiozno, erotizirano ženstvo: »Niknuo sam kao šiba / Povijen na krivu stranu./ Svojim si me srcem / Izravnala…« (Niknuo sam); i dalje: »Sjeno moja, / Kroz životne kušnje postojana! / Kako si uzmogla, / U naletima zala, / Sačuvati jedra? / Kako si nalazila / Izlaze kad činilo se / Da ih nema?«…(Sjeno moja). I za kraj: »Kako boli / Tvoj odlazak, / Jedina. / S tobom sam / Upoznao / Sve žene: / Tvoje sestre, / Od pramajke / Eve, / Još nerođene, / Sve buduće, / Djeve. / Kako boli / Sjećanje!« (Kako boli…)

Doista, »Pjesnici su čuđenje u svijetu«, kako je to proročki zapisao A. B. Šimić…

Ljerka Car Matutinović