Peterlić i Tadić

»Hrvatski filmski ljetopis«, gl. ur. Bruno Kragić, god. 13, br. 51, Zagreb, listopad 2007.

Kako se približava uobičajeno godišnje razdoblje u kojem se spremaju purice, francuske salate i važne odluke jasno je da je vrijeme i za podvlačenje crta. Prije tih famoznih odluka treba vidjeti što je bilo i kako se sve skupa može unaprijediti, zar ne? No… u slučaju posljednjeg ovogodišnjeg »Hrvatskoga filmskog ljetopisa« cijeli taj proces podvlačenja znaka jednakosti ispod popisa događaja sveo se na tužnu tvrdnju kako smo u 2007. ostali bez teoretičarskog, filmološkog i kritičarskog prvaka Ante Peterlića i nezaboravnoga redatelja Zorana Tadića.

Hrvoje Turković iskrenim je autobiografskim osvrtom na vlastiti odnos s pokojnim Peterlićem ganutljivo i dojmljivo otvorio »Ljetopis«. Pomno biranim riječima pozabavio se svojim putem k pisanju o filmu i posredno utvrdio ono što u biti svi vrlo dobro znamo: koliko je neusporediv bio utjecaj Ante Peterlića na svakog istinskog i predanog hrvatskog filmskog profesionalca, ali i zaljubljenika. Prvomu je ostavio Osnove teorije filma na vrhu pozamašne spisateljske hrpe, a drugomu kultni televizijski 3-2-1 kreni! Sadržajni »Ljetopisov« blok posvećen Anti Peterliću zaključuje upravo on sam: s fragmentom iz njegove nedovršene knjige Povijest filma koja nažalost nikada u cijelosti neće osjetiti zvuk tiskare, te s elaboratom Filmske enciklopedije napisanim vjerojatno 1978. godine.

Kao što je u uvodu naznačeno, tužna (ali iznimno nužna) inmemoriamska sadržajna odrednica ovdje se nije iscrpila. Petar Krelja toplim se i vrlo zanimljivim ogledom Hrvatski Chabrol oprostio od jednog od najuglednijih hrvatskih redatelja, dugogodišnjega kolege i prijatelja Zorana Tadića. Povukavši paralelu između dva redatelja različitih društvenih i uopće životnih pozadina Krelja je u onome što je često zaključno, u nekrologu, ponudio osobni prinos onomu što filmsku ostavštinu Zorana Tadića nedvojbeno čeka – propitivanje, analiza i valorizacija. Može li se napisati bolji oproštaj prijatelju i cijenjenu kolegi? U sličnom je ozračju pisao i Nenad Polimac. Ne o Tadiću ni o Peterliću, već o Josipu Steineru, još jednom ove godine preminulu hrvatskom filmofilu. Zagrebački kolekcionar i bibliofil, vlasnik najveće filmske biblioteke u Hrvatskoj, suradnik na Filmskoj enciklopediji, urednik u filmskom programu nekadašnje Televizije Zagreb, široj javnosti (a pogotovo mlađim naraštajima) nije poznat, no njegov je život spomenik nekim prošlim vremenima. Onima bez interneta i faktografije nadohvat nekoliko klikova, onim vremenima kada se za informaciju itekako trebalo potruditi i na kraju: zavrijediti je.

Zadržavanjem na onima kojih više nema u ovom osvrtu na 51. po redu »Ljetopis« samu se »Ljetopisu« uvjetno nanijela nepravda jer po mnogočemu ovo je vrlo vjerojatno najuspjeliji broj za 2007. godinu. Niz zanimljivih osvrta i studija jamče opetovana iščitavanja, a posebno treba izdvojiti ogled Aporije samoubojstva Srećka Horvata. Dokumentarni film Most njegov je uvod u oduvijek intrigantnu problematiku samoubojstva, koju je potom putem filmova i njihovih fascinacija, ali i filozofskog sita implikacije vrlo nadahnuto predstavio. Izdvojiti potom treba i ogled o Andreju Tarkovskom koji potpisuje Marijan Krivak, ali i onaj o američkom film noiru Dejana D. Markovića.

Recentni je »Hrvatski filmski ljetopis« po tko zna koji put potvrdio svoju vrijednost podjednako za stručnu, ali i amaterski zaljubljenu hrvatsku, ali i šire regionalnu filmsku stvarnost. Istina, s izvještajima o festivalima i dalje se za jedan broj kasni (Tabor, Pula, Motovun…), ali možda je važnije osvrnuti se na sve zapostavljeniji dio, onaj za koji se u kuloarima čuje kako će nestati – recenzije novih filmova iz kinorepertoara i DVD-a. Upravo je ovaj broj potvrdio kako se i iz ponude slabe kao što je naša itekako mogu pronaći zanimljivi naslovi za osvrte. No, to je stvar »Ljetopisova« uredništva i njihovih novogodišnjih odluka koje se bliže i brže no što mislimo.

Hrvoje Pukšec