Otvorenost komunikacije

Festival Ekstravagantna tijela: Lisa Bufano, Za drveno srce jedan dah je čitavo more i Pet otvorenih usta; Bill Shannon, Projektni nacrt za eterično zdanje

Otvorenost komunikacije

Shannonovo je tijelo vrlo pokretno, virtuozno u akrobatici i fluidno u kretanju

Na rasporedu novoga festivala Ekstravagantna tijela ponuđene su i dvije plesne predstave. Za drveno srce jedan dah je čitavo more (u izvedbi Lise Bufano, Sonsherée Giles i koreografiji izvođačica te multimedijalnog umjetnika i skladatelja Jerryja Smitha), vizualno je provokativan rad u kojem se plesačica s deformitetom ruku i nogu te plesačica bez invaliditeta kreću na štulama izrađenim od nogu stola, koje su im pričvršćene na ruke i noge. U predstavi njihova se tijela preoblikuju u različite fantazmagorične oblike, koji podsjećaju na oživljeno pokućstvo, kukce ili magična bića. No osim vizualnoga doživljaja, predstava se ne razvija ni dramaturški ni koreografski prema složenijoj strukturi. Drugi rad, Pet otvorenih usta, solo je za Lisu Bufano nastao u suradnji s njujorškom koreografkinjom Heidi Latsky, a naslov, kao i ishodište koreografske građe jest, prema katalogu festivala, »Lisino iskustvo odmatanja zavoja na rukama i prvog pogleda na njih nakon operacije« (u kojoj su joj u 21. godini amputirani prsti na rukama i potkoljenice), teško, no ipak katarzično iskustvo. Ipak, taj rad, osim vrlo školskog pristupa koreografiranju i izvedbenosti tog specifičnog tijela, te hrabrosti u izlaženju u javnost samo plesačice, u koreografskom ili kazališnom smislu nije ponudio mnogo više.

Bill Shannon, s druge strane, konceptualni i interdisciplinarni plesni i medijski umjetnik, u solo predstavi Projektni nacrt za eterično zdanje ponudio je snažnu, beskompromisnu, a u izrazu originalnu izvedbu. Iako se Shannon, zbog specifične deformacije kukova, kreće s pomoću štaka i skateboarda, njegovo je tijelo vrlo pokretno, virtuozno u akrobatici i fluidno u kretanju. Ishodište je koreografije u break-danceu, pomaknuto i razvijeno uporabom štaka u specifičnu tehniku.

Predstava se razvija slijedom izvornoga plesa sa štakama u kome pokazuje traumu i njezino razrješenje, impresivnih break-dance trikova, igranih situacija u kojima snažno kritizira američko društvo i ulazi u vrlo otvorenu, gotovo agresivnu komunikaciju s publikom te videofilmova u kojima ga vidimo kako juri skateboardom po gradskim ulicama. Bill Shannon time uspijeva istodobno zadiviti, šokirati, provocirati, ali i nasmijati, te nije čudno da je kao vrstan umjetnik prepoznat na plesnoj, hip-hop i klupskoj sceni, kao i u unutar zajednice umjetnika s invaliditetom, a njegove predstave te likovni i multimedijalni radovi prikazuju se po svim važnijim pozornicama diljem Amerike i Europe, a Dance Magazine uvrstio ga je u »25 umjetnika koje treba pratiti«.

Iva Nerina Sibila