NEKOLIKO PJESAMA DRAGOM BOGU

NEKOLIKO PJESAMA DRAGOM BOGU

Bog u krijesnici

Leti po mome vrtu

Da se sjetim koliko ga puta nisam primijetila

Kad nije svijetlio

U dnu vrta uvezeno stabalce

Nordijske jele koliko se u to razumijem

Kao surogat za moju šumu

Resilo mi je Božić toliko koliko je programirano za

život u tegli

Onda sam ga posadila

Kao da se Božiću može produžiti vijek

Ali nije mu odgovarala tuđa zemlja

Što se globalizacije tiče šume samo uzmiču

Pa sam mu razgovarajući s njime svaki dan

Počela obećavati mrtve darove

Toliko toga meni dragog i prolaznog

Da mu popravim humus

Premaleno je da mu ponudim sebe

Te sam naviještala manje stvorove

Kad dođe čas

A onda sam shvatila

Da to možda sluša smrt i požuruje se

Pa sam brzo

Počela misliti na kukuruzni kruh

Od toga se debljam

Kad netko moli savršenu molitvu

»Učini srce moje po srcu svome«

Misli da moli za srce ponizno

Puno topline i dobrote

Okruženo baroknim plamičcima

Ne imajući toliko u vidu ono poglavlje na križu

A pogotovo ne misleći

Da je u to srce uračunat

Sav mrak ovoga svijeta

I svaki povod te molitve

Pa je prema tome riječ

O savršenoj tautologiji

Jer je to srce već učinjeno

Po svim našim srcima

Kako li me Ti vidiš Bože

Kad ispitujemo zdravlje organizma

Ekran nam pokazuje mrlje boja koje se pretapaju

Tvoreći neprekidno nove kaose ili nazovimo ih

prizorima

Navikli na apstrakciju i na kinetiku možemo ih smatrati estetskim doživljajima

Čas prevladava noćni mir modrine čas žuti pijesak

Bezbroj prijelaznih nijansi i oblika

U kojima nema ni dobra niti zla

Ali se sve neumitno odvija u vremenu

Kad Ti gledaš na mene odozgo

A dakako da sam dio prozirnoga svijeta

Vidiš od oblika i zrnce na granici tvarnog

Od boja i onu koja se između dviju susjednih nije ni

stigla zaustaviti

I svaka moja misao moj čin moj propust

Riječi namjerno u tom slijedu ne spominjem

Svojom brzinom mijenja taj krajolik koji jesam

Ali to živo polje

Miješa dobro sa zlom i svakoga časa pokazuje

drugačiju prevlast

Ili izjednačenje

I prelijeva me iz trenutka u trenutak do posljednjeg

trenutka

Kad se gibanje zaustavlja u kumulativnom efektu

I ja sam izradila svoju definiciju ili dijagnozu

Koja je privremenog karaktera ali neizmjenjiva i u

najsitnijoj pojedinosti

I odjevena samo u nju

U to krzno koje se prelijeva u duginim šarama

Vidjevši se tako gola i postiđena poput pronevjeritelja

zemaljskog raja

Stupit ću preda te na sudnji dan

I čekati

Da sve oblike vratiš u svjetlost

A sve boje u bjelinu

Nebo je mjesto razlaza zemaljskih priča

U televizoru na nekom programu jedna radnja drži na

okupu razna lica

Ali programa je mnogo a priča još više

Između njih neke zračne pregrade koje ih drže da se

ne pomiješaju

I toliko ih je u isti trenutak a ovdje se isključuju

međusobno

Ujedno čine svemir skliskim ničijim vlasništvom

I ukazuju na mnogoćelijski osmotični sustav vremena

Kakve su šanse ljubavi kad završi priča na programu

Ili kad se radnja iznevjeri prebacivanjem u drugu

elektronsku maticu

Ruše li se sve figure u grotlo za pretapanje

Gdje bi vatra paklena imala svoju funkciju

Ili lahor rasprši duše kao krilate sjemenke u

Amarcordu

Pa se one mogu tražiti među zvijezdama

I možda se sustići ako znaju što je Put Istina i Život

I onda gle što je zapravo pogled na Mliječnu stazu

Mnoštvo onih koji su se voljeli i koji su se uspjeli naći

U istoj sapunici

Gospodine moj i Bože moj

U Tvojoj je kući toliko žagora

Nadvikuju se kerubini i serafini

Zveckaju ključevi roštilji i drugi ikonografski atributi

Mučenicima pada kamenje s ramena kao težacima

koji s kamenjem kopaju

Da ga na kraju skinu i osjete posvemašnju lakoću

Dobro su viđeni stripovi i crtići jer oni općoj atmosferi

ipak pružaju pomalo

arhaičnu notu

Čuje se glazba raznih slobodnih usmjerenja

Za koju moram priznati nemam suviše smisla

Pa papskija od pape tako rado slušam na primjer

gregorijanske korale

Što ne znam da li se i kod Tebe upisuje u dobro

Budući da moja kuća time slijedi zastarjelu koncepciju

raja

A raj kako kaže papin legat nije muzej

I treba mu prema tome unositi stalno nove sadržaje

A to nije automatizam po kriteriju kvalitete

Nego se ponekad visoki dužnosnici zažele naive

I misle da će to vječno krijumčariti pod Tvojim blagim

pogledom

Eto to je to moj Bože loše opraštam nisam naučila opraštati

Pa kako ćeš mi Ti oprostiti duge moje

A život je već došao tako daleko

I nisam slutila da će mi Venecija koju sam toliko

voljela služiti kao model

podlokanosti svih stvari

Baš sve čega se sjetim leži na temeljima mračne vode u

kojoj su cigle

izbijeljene do kosti nafta se drži algi orunjeni temelji

poslali su latice u nebo

Gospodine budim se u moru tjeskobe tišina mi postaje

teška

Da mogu prisilila bih Te da pogledaš na me

Ovako sama sebi počinjem govoriti ti

Kako bih i ja to nekome bila

Danas ću Gospodine vjerojatno dobiti od Tebe treće

pismo namjere

Razumjela sam otprve

Ali znaš kako je ljudi putem kojih mi poštu šalješ

Misle da valja ponavljati

A lažne nade spadaju im u najdraže žanrove

Ovako odmaknuta

U bijegu

Imam prilike i vremena razmišljati o svom životu

Ne zato što bi sad valjalo svoditi račune

Nego zato što mi daješ razdoblje pojačanih intenziteta

Možda odatle ova preuzetna odluka da se počnem

izražavati na granici

dopustivog

Olovkom je išlo mnogo teže

Ova nova tehnologija otkrila mi je poetsku funkciju

škara

Odrežeš tok svijesti s jedne strane

Pričekaš malo

Pa odrežeš opet

Onda Floppy A

I spasio si ono što bi voda odnijela

Sjećajući se života tražim raskršća odakle je krivo

pošlo

Za tuđu nesreću možda si kriv za svoju sreću uvijek

O kakva je to panorama prepuna svojstava pogodnih

za interpretaciju

U rasponu od patetike do groteske

I natrag

Pa mislim kad se otisnuti odsječak može pokušati

smatrati pjesmom

Kad će jednom cjelina biti viđena kao takva

A što Ti o tome misliš

Autore

Čitala sam što je rekao britanski glazbenik Sting

O čijoj glazbi uostalom ne znam ništa

Rekao je da je za nj crkva osoba s kojom živi

I da je to njegov dodir sa svetim

I učinilo mi se to jednom od najljepših rečenica s

kojima sam se susrela

Obuhvatnijom od Tristana i Izolde

Obuhvatnom toliko da je u nju stao sav moj život

I sve što sam izmišljala

Čeznući zatim za vlastitim izmišljotinama

I sve moje površno bavljenje arhitekturom

Koje je odjednom ukazalo na činjenicu da nije riječ o

zdanjima nego o crkvi

A ona se ionako sasvim mimo mene

Penje u nebo

Po prolasku svetoga Ivana

Krijesnice su se najprije razrijedile pa zatim nestale

I onda kad već niti jedne nije bilo

Primijetila sam jedno malo svjetlo u travi

Najprije sam pomislila da se odmara i da će odletjeti

Onda sam vidjela da se dugo i uopće ne miče

Onda sam se ponadala da ju je opteretila rosa pa će

otići kad se osuši

I prepustila sam je njezinoj noći

Druge večeri kad se ugasio dan ona se upalila na istom

mjestu

Shvatila sam da su je neprijatelji promašili

Nijedna je ptica nije pojela

Niti krtica zakopala

Zato da komadić neba dulje trpi na zemlji

Bila bih tako rado ma što učinila za nju

Digla je

Pokrila je

Razgibala zrak oko nje

Teško je smisliti pravu dobrotu za krijesnicu

Ali kao i obično

Dobre namjere nedovoljno bole

Tako su i moje bile nagrađene

Tek svjetlošću tuđe agonije