Ne možeš zamijeniti žonglera

Ne možeš zamijeniti žonglera

Festival novoga cirkusa ponovno nas je podučio, pruživši nam i zabavu i pozornosti vrijednu umjetnost, te je postao jedan od važnih, nezaobilaznih i nužnih kulturnih događaja

Raznolikost estetika, hibridne forme, autonomija pojedinih disciplina – samo su neka obilježja novoga cirkusa, koji je naša publika upoznala na Eurokazu 2003. Sustavnije i ozbiljnije praćenje te umjetnosti, ipak, počinje tek s hvalevrijednim Festivalom novog cirkusa. Zahvaljujući upornosti i entuzijazmu njegovih organizatora, posebice umjetničkoga voditelja Ivana Kralja, Festival je preživio dvije pokusne godine u tvornici Jedinstvo, te su mu se u trećem izdanju otvorila vrata kazališnih ustanova – posebice Zagrebačkoga kazališta mladih i male dvorane Vatroslava Lisinskog. Program je, pritom, ostao nepromijenjen. Prošle smo godine tako vidjeli vrhunske umjetnike, poput Joaa Pereira Dos Santosa te Chloe Moglie i Melisse Von Vepy, a ove je godine gostovao ugledni francuski teoretičar cirkusa Jean Michel Guy, kojega smo gledali u trostrukoj ulozi – kao redatelja, izvođača i predavača. Njegov Taiteul jedan je od primjera kamo se novi, odnosno suvremeni cirkus danas kreće i što propituje. Iako smo i prošle godine svjedočili da disciplina umjetnicima nije sredstvo pokazivanja umijeća, nego izricanja poruka, pa samim tim ne treba biti ni savršeno izvedena, u spomenutoj predstavi ona se potpuno dekonstruira. Akrobat, Žongler i Glazbenica, u potrazi za identitetom, raščlanjuju umjetnost koja ih stvara, težeći na njezinim ruševinama neistraženim visinama. Osim toga govori se tu i o našem društvu znanja koje nas zatrpava mnoštvom informacija, što nas samo može dovesti do stanja ludila i potpunoga zaborava. Kritična je bila i predstava Philippea Menarda Ne možeš zamijeniti žonglera za... u kojoj Guy nastupa kao izvođač-predavač koji ozbiljno predavanje o povijesti i smislu žongliranja ludički pretvara u ironiju i kritiku svjetske politike, globalizacije i društva – žonglira se poslovima, ljudima, puškama, »sa svime što vam i ne pada na pamet«. Takvo je žongliranje veliki džumbus, a osim što izgovara, Guy to i pokazuje zatrpavajući Menarda, koji tiho i ustrajno žonglira, raznovrsnim objektima. Da je žongliranje sastavni dio naše svakodnevice, neverbalno su nam pokazali Finci Ville Walo i Kalle Hakkarainen u predstavi Rasprave. Tema samoće, otuđenosti i čovjekove strahotne zarobljenosti u vlastiti svijet izvedbeno je ostvarena s pomoću čudesnih, kreativno osmišljenih videoprojekcija. Projektori su ravnopravni objekti njihova žongliranja, poput telefona, notesa ili olovke. Objekti govore o pojedincima, a žongliranjem se jasno prenose snažne poruke. Njima se, pak, nije zamarao talijanski dvojac Microband u Čudnoj glazbenoj simfoniji, čija je namjera bila šarmantnom klaunerijom zabaviti publiku i oduševiti je virtuoznim sviranjem na različitim objektima-instrumentima: od balona i dječjih igrački do gitara koje u sebi skrivaju flautu, rupu za gudalo ili su samo deset centimetara duge. Ozbiljnije i konceptualnije žongliranje zvukom pokazao je u Priča puno priča Dubravko Lapaine na didgeridoou, a o nesavršenim međuljudskim odnosima nespretnim žongliranjem progovorila je skupina L’Estock Fish, dok je španjolski Microglophone raznim trikovima zabavljao mališane. Vidjeli smo tako uistinu različite pristupe u umjetnosti suvremenoga cirkusa, upoznali se s njegovim najnovijim tendencijama, a oni znatiželjniji mogli su čuti predavanje o razvoju i estetici novoga cirkusa Jeana Michela Guya. Festival novoga cirkusa ponovno nas je podučio, pruživši nam i zabavu i pozornosti vrijednu umjetnost, te je postao jedan od važnih, nezaobilaznih i nužnih kulturnih događaja.

Katarina Kolega