Na putu kroz komisije

Na putu kroz komisije

Trenutačno na ADU ima dosta plesača koji su okupljeni oko edukacije glumaca i problem visokog obrazovanja postao nam je problem u smislu napredovanja i zapošljavanja. Danas su ljudi senzibiliziraniji za ples, tako je naš dekan otvorio vrata da se prema Ministarstvu i Sveučilištu postave neki zahtjevi kako bi se otvorio Plesni odsjek, koji bi onda bio studij za ples

Na nedavno održanu okruglom stolu na Platformi mladih koreografa razgovaralo se o projektu otvaranja Plesnog odsjeka pri Akademiji dramske umjetnosti. Kako ste trenutačno docentica na Akademiji i u najužem timu koji se time bavi, možete li mi objasniti kako je krenula ta inicijativa?

– Trenutačno na ADU ima dosta plesača koji su okupljeni oko edukacije glumaca i problem visokog obrazovanja postao nam je problem u smislu napredovanja i zapošljavanja. Danas su ljudi senzibiliziraniji za ples nego prije tridesetak godina, kada je Ivica Boban počinjala s pokretom na ADU, tako je naš dekan otvorio vrata da se prema Ministarstvu i Sveučilištu postave neki zahtjevi kako bi se otvorio Plesni odsjek, koji bi onda bio studij za ples.

Kako je pitanje visoke škole za ples jedan od gorućih problema naše scene, ovaj model njezina osnivanja u okviru ADU sigurno je dobar put, no zanima me jeste li razmišljali o samostalnoj akademiji?

– Mogli bismo krenuti sa zahtjevima prema Ministarstvu i prema Sveučilištu za samostalnu akademiju, za to nema nikakve prepreke, ali postoji zakonski problem. Kada se osniva samostalna institucija, ona mora prvih pet godina biti ovisna o jednoj od postojećih starijih srodnih škola. Znači, ako krenemo samostalno, moglo bi nam se dogoditi da nas vežu ili za Glazbenu akademiju, što nije dobar model, jer nas vrlo slabo razumiju, ili na ovu školu, gdje postoje ljudi iz naše struke i razumijevanje je veće. Dakle, prvih pet godina dodjela zvanja, ocjenjivanje programa itd. ovisili bi o mišljenjima jedne od tih postojećih škola. Naime, da bi program funkcionirao u sveučilišnom sustavu, o njemu mora odlučivati netko tko je redoviti profesor u trajnom zvanju. Mi to, kao novoosnovana škola, ne možemo imati. Ako se pokrećemo kao Odsjek pri ADU, koji ima široki program i satnicu, a ne ovisi ni o kakvu programu koji ADU ima, već smo unutar sustava. Ukoliko bi se krenulo samostalno, tu samostalnost mogli bismo steći tek nakon pet godina i tada bi bili i mnogo stroži kriteriji ocjene programa, a morali bismo se i samostalno boriti za prostor. Tako mislim da je trenutačno ovaj način pametniji.

Koji je najuži tim ljudi koji se time bavi?

– Inicijalni odbor bio je šire postavljen, a sada smo suzili tim zato što cijeli taj program treba proći niz komisija od ADU, putem Sveučilišta i Ministarstva znanosti. To je proces od najmanje godinu dana, na njemu je Sergej Pristaš jako uključen jer je prodekan za Međunarodnu suradnju na ADU i mnogo surađuje na Sveučilištu s raznim tijelima. Zatim tu je Normela Vrkljan Krešić, koja je na razini srednje škole radila preinaku programa koji je pred odobrenjem. Ivica Boban i ja smo tu u ime Akademije. Ovdje je i Andreja Jeličić, koja nam je ponudila pomoć, a ima veliko iskustvo s revalorizacijom programa u Centru Laban u Londonu. No ne mislim da bi to trebao biti zatvoreni krug ljudi.

Dokle se sada došlo?

– Tek smo na početku. Sada je Ministarstvo znanosti dalo zeleno svjetlo, tako da je ta vrsta politike odrađena i sada treba sjesti i napisati program i zatim proći sve postupke. Onda treba vidjeti koji su to zainteresirani ljudi pa vidjeti prostorne probleme. Kada se ta mašinerija pokrene trebat će veći tim ljudi nego sada u početku.

Na sastanku se nekoliko puta istaknulo da nema smisla raditi akademiju ako to postane samo još jedna plesna škola, nego da je namjera napraviti najbolju plesnu akademiju u ovom dijelu Europe. Što to zapravo znači?

– Nije riječ o tome da ćemo mi proizvoditi najbolje plesače, nego je riječ o modelu. Možemo krenuti skromno i početi kao stručni studij, no mi želimo odmah u akademskom rangu biti u razini s ostalim europskim akademijama koje su u bolonjskom sustavu. Ne bismo htjeli ići ispod toga. To je ta vrsta najbolje akademije. S druge strane, nas je ovdje relativno malo i ukoliko nismo u mogućnosti da odmah dajemo visoke diplome, nećemo moći privući studente iz nekih drugih sredina, što znači i mogućnost sufinanciranja akademije. Ako uspijemo, bit ćemo jedini na širem području, ne samo na području istočne Europe nego i Austrije i Mađarske. Što se tiče programa koji bi trebao biti najbolji, riječ je o tome da se program mora svakih nekoliko godina revalorizirati, reformirati. Kada se govori o najboljem, govori se o sustavu, a ne estetici i kadru.

Jeste li uopće govorili o biti? Trenutačno se govori o PARTS-u i SEAD-u kao najatraktivnijim školama. Ili Labanovu centru. Hoće li se preuzimati jedan od tih pristupa plesu ili nuditi nešto drukčije?

– Dosad nismo razgovarali o tome, sad trebamo vidjeti koje su naše stvarne potrebe, jer imamo mnogo ljudi koji imaju ozbiljne umjetničke kurikulume i kojima treba izravno omogućiti pristup na MA, a s druge strane treba omogućiti upis i ljudima koji su potpuni početnici. Postavlja se i pitanje odnosa sa Školom suvremenog plesa Ane Maletić, gdje plesači provode osam godina, tako da se možda treba dogoditi neka fuzija.

Postojat će problem sa kadrom. Koju će akademsku razinu morati imati predavači?

– Problem je u tome da se na visokoškolskoj ustanovi ne može predavati, bez obzira na umjetničku karijeru, bez trogodišnje asistenture. Tek nakon toga postaje se docent i onda se napreduje prema profesuri. To je zapreka, tako da ćemo se u početku morati oslanjati na neke goste iz inozemstva, koji će služiti da bismo obrazovali svoje kadrove. To je zamršeni sustav, ali ipak štiti kvalitetu.

Razgovarala Iva Nerina Sibila