Monumentalnost i slabosti

Monumentalnost i slabosti

Predstava u cjelini daje dostatnu informaciju o zanemarenom djelu koje se ne tako davno ubrajalo u željezni operni repertoar, a koje još čeka suvislo suvremeno tumačenje i primjerenu dramaturšku obradu

Suvremeni operni repertoar obuhvaća djela od Claudija Monteverdija do najnovijih opera Tana Duna. Začudo, u obilju svega što se danas redovito izvodi rijetko se mogu naći opere Nikolaja Rimskog-Korsakova i jedina opera Aleksandra Borodina Knez Igor.

Kneza Igora zajednički su se poduhvatile Mariborska i Ljubljanska opera. Kako je djelatnost Ljubljanske opere zbog obnove kazališne zgrade znatno smanjena, a Borodinova partitura iziskuje velik izvođački aparat, napose zborski, bila je to dobra prigoda za koprodukciju. U suradnju su također uključeni Opera i Balet Narodnoga akademskog kazališta Taras Ševčenko u Kijevu i Nacionalna opera iz Sofije.

Knez Igor nekoć je bio ponos repertoara zagrebačke i drugih opernih kuća u bivšoj Jugoslaviji i njihov uspješan izvozni proizvod za brojna inozemna gostovanja. Samo djelo pored stranica veličanstvene glazbe obiluje slabostima. Aleksandar Borodin kao profesor kemije, skladao je u slobodno vrijeme, pa je opera nastajala osamnaest godina i nije je uspio dovršiti. Sam je usporedno sa skladanjem, u etapama pisao libreto prema povijesnom pučkom epu iz 12. stoljeća o pohodima i pljačkama nomadskoga plemena tatarskoga podrijetla Kumana (za koje je ruski oblik imena Polovci, odakle dolazi pridjev polovjecki u našem uvriježenom nazivu spektakularnoga baletnog prizora, iako bi u duhu hrvatskoga jezika ispravno bilo polovački plesovi) u Južnoj, odnosno Kijevskoj Rusiji.

Opera pati od nevješte dramaturgije, nedostatne profiliranosti nekih likova, posebice naslovnoga, rascjepkanosti pojedinih glazbenih prizora. Redatelj Plamen Kartaloff načinio je, u svrhu poboljšanja, vlastitu dramaturšku adaptaciju, sa zacijelo jedinstvenom zamisli o Polovjeckim plesovima kao happy endu opere. Dok se prvi dio predstave odvija ustaljenim slijedom prizora, u drugome je načinio niz rošada. Razmontirao je slijed prizora u polovačkom taboru i promijenio poredak glazbenih brojeva kako bi postigao kvazilogičan slijed događaja oko bijega zatočenoga kneza Igora iz tabora, njegova povratka u uništeni dom i ponovnoga dolaska u polovački tabor na vjenčanje sina mu Vladimira s kćeri polovačkoga kana Končaka u ime pomirenja, ljubavi i sklada. Štoviše, s Igorom u tabor neuljuđenog plemena odlazi i supruga mu Jaroslavna, ponosna severska kneginja u povijesnom kostimu! Obrazac je isti kao kada bi Traviata završila s napitnicom na kraju, za happy end. U svakom slučaju prilično pretenciozno konstruirano, scenski statično, neuvjerljivo i neuspješno.

Operna koprodukcija okupila je bugarske umjetnike, scenografa Borisa Stojnova i kostimografkinju Cvetanku Petkovu Stojnovu te poljsku koreografkinju Annu Kristof, koji su načinili raskošan povijesni okvir za niz plošno poredanih slika. Pjevačka je podjela višestruka za mariborske i ljubljanske izvedbe. Ističe se sopranistica Irina Dac kao autentična Jaroslavna milozvučnih glasovnih preljeva, nijansi i izražajnosti, ali i snage nad monumentalnim zborovima. Bariton Marko Kobal dojmljivo je izveo središnju ariju Igora, dok su ostale uloge korektno, ali ne osobito izražajno, donijeli tenor Milen Boškov kao Vladimir, basovi Robert Vrčon i Saša Čano u ulogama Galickog i Končaka te mezzosopranistica Elena Dobravec kao Končakovna.

Zahvaljujući solidnoj glazbenoj izvedbi što ju je osigurao stručnjak za ruski repertoar ukrajinski dirigent Vladimir Kožuhar na čelu združenih opernih ansambala Maribora i Ljubljane, predstava u cjelini daje dostatnu informaciju o zanemarenom djelu koje se ne tako davno ubrajalo u željezni operni repertoar, a koje još čeka suvislo suvremeno tumačenje i primjerenu dramaturšku obradu.

Davor Schopf