Mjesečina

Mjesečina

Fluidnost glasa Lade Bujas Majić u tandemu s nenametljivom i efektnom pratnjom Mladena Raukara dolazi do punog izražaja

Kada se govori o Liedu, često se zaboravlja da nije riječ o internacionalnom sinonimu za glazbenu vrstu solo-pjesme, nego o čisto nacionalno određenoj tradiciji, jednoj među mnogima. Stoga francuski ekvivalent Lieda, mélodie, nipošto ne bi trebalo prevoditi kao melodija, a upravo se ta greška potkrala popisu skladbi uz inače (uz pokoji tipfeler) profesionalno i raskošno opremljen dvostruki CD sopranistice Lade Bujas Majić i preminuloga korepetitora Mladena Raukara, koji je na našem tržištu nažalost iznimka u podastiranju izvornih tekstova usporedno s pjesničkim prepjevima, uglavnom Zvonimira Mrkonjića. Stavljanjem naglaska tog izbora radijskih snimki nastalih 1994–1998. upravo na francusku solo-pjesmu Lada Bujas Majić i Mladen Raukar odlučili su djelovati kako im i dolikuje kao pedagozima – prosvjetiteljski, te upoznati slušateljstvo s manje poznatim, a nadasve zanimljivim repertoarom vokalne lirike.

Kronološki se skladbe s nosača zvuka protežu od tridesetih godina 18. do sredine 20. stoljeća počevši od u nas nedovoljno cijenjena Jeana-Philippea Rameaua, čije dvije arije (tu bi pak primjereniji naziv bio francuski air) otvaraju drugi CD, pa sve do triju pjesama Božidara Kunca, nastalih 1952. u Sjedinjenim Državama. Između tih krajnjih vremenskih točaka slušatelji mogu čuti nepreuzetne, nizanjem vokalnih formula klasičnoga stila ostvarene ariette glazbene amaterke Marije Terese Žefarović (koju uza sve simpatije ipak ne možemo nazvati hrvatskima, kao što to čini informativni tekst ovitka) te bergerettes, mahom anonimne francuske pastoralne pjesme također iz 18. stoljeća, a u obradi Jeana-Baptistea Weckerlina. Ponešto popularnu izrazu iz razdoblja prosvjetiteljstva pandan su pjesme Erika Satieja iz osamdesetih godina 19. stoljeća suptilno doziranim, finim sentimentalizmom te kabaretske pjesme s početka 20. stoljeća, koje odišu popularnim prizvucima. Glavno je mjesto dakako rezervirano za veći izbor romantičke solo-pjesme 19. stoljeća, konkretno Huga Wolfa, Henrija Duparca i Gabriela Fauréa, uz kratki dodatak Prokofjevih modernističkih minijatura na snažne intimističke tekstove Ane Ahmatove.

Lada Bujas Majić za francuskim repertoarom posegnula je nedvojbeno i zbog toga što su njezine interpretacije brojnih mélodies dojmljivije od izvedbi Wolfovih pjesama ili skladbi 18. stoljeća. Melodioznost francuskoga jezika očito odgovara njezinu senzibilitetu, pa su i bergerettes zazvučale nešto uspješnije od arietta autorice Žefarović. Ipak, fluidnost njezina glasa u tandemu s nenametljivom i efektnom pratnjom Mladena Raukara dolazi do punog izražaja kako u finim, suptilnim Satiejevim popularnim uracima, tako i u pjesnički-glazbeno jednako temeljito osmišljenim, a ipak u odnosu na njemački repertoar daleko manje živahnim francuskim otkrićima iz Duparcova i Fauréova pera, među kojima se poput bisera osebujnošću izdvajaju naslovna Duparcova L’invitation au voyage te Fauréova pjesma Clair de lune.

Ivan Ćurković